27. deo

1K 30 10
                                    

Šokirano kažem dok gledam u ženu koja upravo priča o tome kako je Damjan taj poznati pljačkaš.
„ Poznati beogradski pljačkaš konačno otkriven. Na naše iznenađenje, radi se o dečku koji tek završava srednju školu. Policija je trenutno u potrazi za 18-ogodišnjim dečkom koji je iznenada samo nestao. Ovo je njegova slika i ako ga negde vidite pozovite policiju. "
D: Jebote!
Iznervirano kaže kada žena završi temu o njemu.
J: Odakle im taj snimak?
D: Nikolai. On jedini ima taj snimak zar ne?
J: Da, ali zašto bi ovo uradio?
D: Verovatno je saznao. Sada će da mi navali još i da sam te ja kidnapovao.
J: Ne može to da uradi!
D: Naravno da može Tara.
J: Šta ćemo sada da radimo? Ne možemo da ostanemo ovde.
D: Ne možemo nigde ni da idemo, jer će mi pratiti kola.
J: Ostavi kola, idemo autobusom.
D: Trebaju nam karte, a ja ne mogu da izađem sada. Ima previše ljudi, neko će me prepoznati.
J: Ići ću ja.
D: Moguće da su već saznali gde smo. Ako te vide..
J: Neće me videti.
Prekinula sam ga.
J: Paziću.
Nadodam kako bih ga nekako uverila da me pusti.
J: Damjane, ti si meni pomogao. Pusti sada da ja tebi pomognem. Vratiću se za pola sata, a ti do tada spakuj naše stvari. Uveče krećemo i to je to.
D: Jesi li sigurna?
Samouvereno sam klimnula glavom. Čak i da me vide, sigurno me neće ponovo vratiti u onaj podrum. Sada su me prepustili Damjanu.
Presvukla sam se u farmerke i crni duks sa kapuljačom koji mi je bio poveći kako bih prekrila sve rane na mom telu. Stavila sam kapuljaču na glavu i ubrzo sam izašla iz hotela.
Brzim koracima sam išla do najbliže autobuske stanice gde smo mogli da kupimo kartu.
J: Da li možda imate karte za večeras oko osam?
Upitala sam ženu koja je radila tamo.
X: Za gde vam trebaju?
Ljubazno me je upitala.
J: Nije važno.
Nervozno sam rekla. Samo sam htela da mi da glupave karte i da se vratim u hotel u najkraćem roku.
X: Jeste li dobro?
J: Da, samo sam malo nervozna. Ne volim da putujem autobusom, uvek mi je muka.
Nasmešeno sam rekla. Zapravo, jako sam volela da putujem autobusom, ali morala sam nešto da izmislim.
X: Razumem, dosta njim ima taj problem.
Klimnula sam glavom dok sam je nestrpljivo gledala.
X: Koliko karata Vam treba?
J: Dve.
X: Izvolite Vaše karte. Želim Vam prijatan dan.
Nasmejano me je pozdravila nakon što sam joj platila.
Pre nego što sam karte stavila u dzep pogledala sam gde nas je poslala.
...
Kada sam se vratila Damjan je pakovao svoje stvari.
D: Znaš da ne moraš da ideš sa mnom? Mogla si da se vratiš kući.
Rekao je kada me je ugledao.
J: Mogla sam.
Kratko sam odgovorila, te za par sekundi nastavila.
J: Ali ti si meni pomogao, i ja želim da se odužim i da ti pokažem da nisam nezahvalna kao što misliš.
Nasmeje se, te me pogleda preko ramena.
D: A kako mi to pomažeš?
J: Kako misliš kako? Praviću ti društvo. Da ne budeš sam.
D: Stvarno si divna.
Sarkastično kaže, a na mom licu se pojavi takođe sarkastičan osmeh koji govori ' Znam da jesam '.
J: Autobus kreće u pola devet.
D: Znači mi ćemo da krenemo oko osam i dvadeset.
J: Zaboravljaš da ne idemo tvojim kolima. Moramo da pođemo najkasnije u osam.
D: A gde idemo?
J: U Montenegro.
D: Zašto baš tamo?
J: Ne znam, rekla sam ženi da mi da bilo koje karte i ona mi je dala ove.
D: Mrzim autobuse.
J: Zašto?
D: Zašto? Zato što se stalno ukočim i zaustavljaju se na svaka dva sata.
J: Izvini ti si kao neki mafijaš, a smeta ti ukočenost.
D: Nisam mafijaš Tara. Ja sam samo lopov.
J: Samo..
D: I šta ćemo sada da radimo?
J: Ne znam za tebe, ali ja crkoh od gladi.
Iskreno kažem. Nisam ništa jela od jutros.
D: Taman si smršala i sada ćeš ponovo da se ugojiš.
Prekorno ga pogledam, a on digne ruke u vis.
D: Izvinjavam se.
J: Jel tvoji roditelji znaju za tebe?
D: Sada znaju. Sada svi znaju.
J: Stvarno im nisi ništa rekao?
D: A šta sam trebao? „ E mama, uvalio sam se u neka sranja i sada ne mogu da izađem iz njih. Postao sam kriminalac, jebiga šta je tu je. "
J: Ne, ali mogao si na drugi način da im kažeš.
D: Ne postoji drugi način. Uostalom, nije ni bitno sada. Saznali su kako su saznali.
J: Ne razumem zašto si uopšte počeo sa ovim. Koliko sam upućena, nisi siromašan, imaš dobre roditelje, imaš dosta prijatelja, svi te vole...jedini problem je što znaš da budeš mentol s vremena na vreme.
D: Zar stvarno misliš da je moj život toliko savršen?
J: Zar nije?
D: Šta ćemo da jedemo?
Upita skrećući sa teme. Slegnem ramenima gledajući ga kako otvara frižider. Zar će me stvarno ostaviti sada u neizvesnosti? Šta to krije?
D: Kajgana?
Znači praviće se kao da se ništa nije desilo. Kao da mi pre tri minuta zamalo nije rekao zašto njegov život nije savršen kao što sam mislila.
J: Može.
Kratko sam odvovorila. Nisam htela da navaljujem, jer sam znala da mi tek tada neće reći.
J: Znaš kako da ih napraviš, zar ne?
Upitala sam, jer znam dosta njih koji nemaju pojma da kuvaju. Ne znam, to im je verovatno u genima. Navikli su da žena sve radi za njih.
D: Naravno da znam. Koji mentol ne zna da napravi kajganu?
J: Moj tata.
Ozbiljno sam odgovorila dok je on pokušavao da se ne nasmeje.
J: Da, jako smešno.
Rekla sam, te se on posle toga na kratko nasmejao.
D: Pa dobro, nije svako savršen.
Kaže, nakon što primeti da ne skidam ozbiljan izraz lica. Upravo je rekao mom tati da je mentol!
J: Samo ćuti.
D: Meni je na primer jako zanimljivo da kuvam, zato sam i dobar u tome.
Svašta bih pomislila, ali mi na pamet nikada ne bi palo da mu je hobi kuvanje.
D: Zašto izgledaš iznenađeno?
J: Nisam.
Itekako jesam. Ne liči na nekog ko voli da kuva. Više mi je ličio na nekoga ko se mučio da napravi keks i mleko.
D: Ne znaš ti mnogo toga o meni.
J: Ali ću saznati.
Kažem nakon što sednem za trpezarijski sto. Naslonila sam se na laktove i gledala u njega sve dok nije to primetio. Upitno me je pogledao.
J: Uvek možeš da počneš.
D: Mogu.
J: Ali da pogodim, nećeš.
D: Vidiš kako si pametna.
Kaže, te ispred mene stavi tanjir.

Eto vam nastavak. Ja sam dobra, a vi ste se udruzile protiv mene 🥺

NA GRANICIWhere stories live. Discover now