You're the reason i breathe

Part 62

Došlo mi je da plačem od muke, od bijesa da pulupam sve što stignem, da se vratim i počupam joj kosu...toliko sam ljuta bila, ponižena i povrijeđena da se nisam mogla kontrolisati.

Emir:"Je li ti ovo treba?"-tiho me je upitao dok smo hodali prema direktorovoj kancelariji.
Iskontrolisala sam se da bar njemu ne kažem nešto i da se ne sazna ko je on meni. Samo sam ga ljutito pogledala.

Ušli smo u direktorovu sobu. Sjela sam, sjedio je i direktor za svojim stolom, a Emir je bio stajao naslonjen na drugi stol, sa prekrštenim rukama dok je razočarano gledao u mene.

Direktor: "Kakvo je to ponašanje? Je li tebi priliči da se onako ponašaš?"

Ja:"Jeste li vi vidjeli o čemu se radi? Ta djevojka je napravila fotografiju u kojoj pravi kurvu od mene, šta trebam ja, da šutim i da se pravim da je sve uredu? Da dozvolim da mi se smiju svi i da dopustim da me oslovljavaju na taj način? Vama je to uredu?"-vikala sam na direktora, a da nisam bila ni svjesna.

Direktor: "Nije uredu,naravno da nije,ali ti si inicjanirala tuču. Zamolio bih te da smanjiš ton."

Stala sam na sekund.
Ja: "Izvinjavam se, nisam ni svjesna da sam toliko glasna prema vama."

Udahnula sam duboko i na trenutak pogledala u Emira. Prelazio je nervozno rukom po licu, te je ruke nakon toga opet prekrstio. Bio je ljut i on.

Ja:"Je li vi razumijete šta se dogodilo?Zamislite da vašoj kćerci urade što su meni. Zamislite samo. Kako bi se ona osjećala?"

Direkotor:" Upravu si Aria, ne opravdavam ono što se desilo, ali ti si fizički nasrnula na nju. Aria,žao mi je, ali bit ćeš kažnjena"

Ja: "Ma ne kajem se. Da mogu svy bih joj kosu počupala-brzo sam izgovorila.

Obojica su me pogledali.

Direktor:"Emire,šta vi mislite o tome?"

Emir:"Ovo što je Džansu uradila je krajnije neprihvatljivo. Mislim da bi se i ona pored ove ovdje djevojke trebala kazniti. Ta fotografija je mogla završiti na internetu i prouzrokovati navođenje na pornografiju, uništenje života Arie, a na internetu se svašta događa....Ako mene pitate, Aria je samo burno odreagovala u tom momentu i napala ju je, što bi svako vjerovatno na njenom mjesto učinio. Tako da smatram da se ta učenica treba kazniti većom kaznom nego što će Aria dobiti."

Direktor: "Aria, ja tebe znam kao mirnu djevojku..."
Ja:"Kada me neko tako, na taj način provocira, ja ne mogu da ne reagujem na ovaj ili sličan način."

Sve sam se suzdržavala da ne zaplačem koliko mi je teško bilo. Jedva sam izgovarala posljednje rečenice. Sada sam se osjećala prejadno.

I ona glupača je došla sva rasčupana u direktorovu kancelariju, ozbiljnog lica.
Još se usudila da me pogleda i nasmije se. Kada sam još i to vidjela....mislila sam da ću ustati i stvarno je ubiti.

Ja: "Tužit ću te, pa ćemo vidjeti kako ćeš se ti meni na sudu smješkati, seljančuro jedna."
Nisam štedila na riječima, a znala sam da nisam smjela ovo reći pred direktorom.

Naravno da se pravdala kako nije ona napravila tu fotografiju, a kako sam ja nju bez potrebe napala.

Emir:"Ne,ne,ne. Džansu, izvini, ali stvarno nije uredu od tebe da krivicu prebacuješ na Ariu. Pa ja sam vidio sve i čuo sam kada si u jednom trenutku izgovorila da si je ti napravila. Pa nemoj sebe sve dublje uvaljivati u rupu. Ja, kao vaš trenutni profesor sam bio tu i tvrdim da si provocirala ovu djevojku tom fotografijom i da si ti zapravo bila inicijator te svađe. A i ti nisi samo stajala i čekala da te napadne. Tako da, samo reci istinu i da se ovo riješi."

Džansu:"Vi profesore branite Ariu."-obratila se Emiru.

Emir:"Ne branim ja nikoga, samo govorim da ne svaljuješ krivicu i da ne glumiš kada je sve jasno kao dan. Uostalom vaše kolege iz razreda su vidjeli ko je tu kriv,a prije svega i ja sam prisustvovao tome.."

.................
Obzirom da je sve prije ok bilo, dobila sam opomenu samo, tu sam sad i nikuda ne idem. A ona glupača je dobila opomenu i nekakvu zabilješku.
Koliko sam bila ljuta i dalje, došlo mi je da pobacam sve. Srećom, Emir je bio tu u ulozi profesora i njegova riječ se više sluša.
Naravno, taj čas se nije ni održao. Uzela sam stvari i okrenula se ka izlazu iz škole. Ne želim više danas ni minute provesti u njoj.
Krenula sam kod bake(nane), pješke. Podaleko je za ići pješke, međutim to je nešto što mi je potrebno sada. Da hodam što duže i da pokušam skrenuti misli. Sve vrijeme, dok sam hodala sam plakala. Osjećala sam se, ne samo poniženo ni jadno, već kao da sam neka nasilnica. Ispala sam najgora.
.........
Nakon 20ak minuta šetnje, Emir me je zvao. Nisam se javila. Ne mogu ni s kim više da pričam, da se nešto pravdam. Boljela me je briga i šta će se sa mnom desiti, hoće li me ipak ubiti ili neće oni koji su to željeli. Neka me ubije ko hoće.
Toliko mi je bilo teško, da se nisam mogla suzdržati a da ne zaplačem još više .Sve ovo mi je teško palo. Svratila sam do trafike da kupim sebi maramice i flašu vode. Nastavila sam dalje.

Stigla mi je poruka od Emira "gdje si?"
Sljedeća je bila :'Javi mi se molim te, sve radi,i svađaj se koliko hoćeš, ali samo nemoj otići,a da mi se ne javiš na telefon. Brinem se."

Nije uredu da mu ,nakon ovoga danas, ne odgovorim na poruku.
Idem kod bake -napisala sam.

Dok sam hodala uz Bosfor, plakala i brisala suze maramicama, ispred sebe sam na proširenju vidjela Emira kako izlazi iz auta. Kako sam njega vidjela kako trči prema meni, počela sam još više plakati. Prišao mi je i zgrabio me u zagrljaj. Onako jako me je zagrlio kako i volim, onako jako kako se voli..
To je mjesto na kojem moja glava uvijek leži, ruke u čijima se osjećam sigurno.

Stajali smo zagrljeni nekoliko minuta, a kada smo se malo odmakli jedno od drugog, brisao mi je suze sa lica.

Emir:"Nemoj plakati.Ništa nije vrijedno. Ja sam uz tebe,i sada i zauvijek i šta god da se desi biću tu za tebe i uz tebe. Samo nemoj da mi se ne javljaš, znaš da mrzim to, odmah brinem je li se šta dogodilo...Je li uredu?"

Klimnula sam glavom. Koja sam ja glupača, pomislila sam.

Emir:"Hajde, odvest ću te ja kod bake."