You're the reason i breathe

Part 60

Opet sam ožednila, te sam se uputila u kuhinju. Emir je također došao i naslonio se na šank.

Emir:"Dođi kod mene, zajedno ćemo leći."
Ja:"Dođi ti kod mene, više se možemo rašititi, veći je malo krevet."
Emir:"Hajde."

Kako je stajao naslonjen na šank, a ja sam bila pored njega, okrenuta prema njemu, uhvatio me je objema rukama za kukove i privukao sebi. Glavu je blago naslonio na moje desno rame, licem okrenut prema mom vratu.

Stajali smo tako par minuta, ja naslonjena tijelom na njega, on glavom na mene. Nakon nekih 10ak minuta smo ležali u krevetu pokušavajući da zaspemo, nakon što smo navili alarme sutra za školu.
Osjećala sam sve vrijeme kako opet osjećam manjak zraka.
Ustala sam.

Emir:"Šta je bilo?"
Ja:"Nije ništa. Vratićam se za 5 minuta."-rekla sam dok sam polako izlazila  iz sobe, međutim čim sam zatvorila vrata, otišla sam u onu drugu sobu. Ušla sam, zatvorila vrata i izletila na balkon. Udahnula sam zrak duboko. Pokušala sam da što pravilnije dišem. Pokušavala sam i da se psihički saberem, jer prije tog napada, sve dolazi psihički kada nas uhvati strah da će nam se nešto dogoditi, u mom slučaju da ću se ugušiti.
Duboko sam udisala i izdisala, a nakon par minuta sam čula Emirov glas.
Ušla sam u kuću. Tada sam već osjećala neku slabost, kao da se počinjem gubiti.
Stajala sam u hodnjiku stana. Emir mi je prišao.

Emir: "Aria,što si to blijeda tako?"
Osjetila sam nemoć tijela, osjetila sam kako već ne mogu da dišem. Oči su mi bježale. Sve dublje i dublje sam udisala.
On je već shvatio u čemu je problem. Uhvatio me je u naručje i iznijeo na balkon. Spustio me je na pod. Na licu mu se vidjelo da je uplašen, ali se trudio da se ne primjeti toliko, da me dodatno ne uznemiruje. Brzo je uzeo bokal vode i počeo me umivati po licu i vratu. Onda je moj napad počeo. I ja sam bila uplašena, ali moj mozak u tom trenutku nije normalno funkcionisao.

Emir:" Aria, smiri se molim te, polako.."-pokušavao je da mi sve to kaže bez stvaranja panike, vjerovatno je pokušavao da ne pogorša stvar. Nazvao je hitnu na brzinu.

I ovaj put je napad bio toliko jak da sam imala osjećaj da ću se ugušiti i tada me je i panika uhvatila, jer sam negdje u podsvjesti znala da je to moguće obzirom da se nisam mogla kontrolisati. Emir je sada već počeo da paniči. Sjedio je na podu, držeći gornji dio mog tijela na njegovim nogama. Tijelo mi je bilo u konstnatnom grču, hladno. Tresla sam se, a ruke hladne kao led su već i poplavile. Prsti na rukama su mi trnuli, osjećala sam kao da nemam ruke. Emir me je sve više i više paničio,sa strahom  dozivao, polijevao vodom i govorio mi da se pokušam smiriti. Na trenutak sam ga pogledala, oči su mu se caklile,plakao je i nešto govorii. No međutim, nisam ga mogla pola ni čuti. Ramena su mi se podigla i tako ukočena, osjećala sam još i bol u leđima.

Emir me je uspravio, a nakon par minuta je hitna stigla. Prišla su mi dva dokotora i jedna doktorica i nakon 5 minuta sam se smirila. Pomogli su mi da počnem normalno disati tako što su mi stavili preko usta onu plastiku. Pri tome sam i neku inekciju dobila. Mogu slobodno reći da su me zatekli u užasnom stanju, međutim to nije ništa s čim se oni susreću, ali za nas ostale jeste.
Udahnula sam,a tijelo mi se polako počelo opuštati. Otvorila sam oči na par sekundi i pogledaka iznad sebe.Vidjela sam ta dva nepoznata lica,jedan doktor mi je bio poznat, to je onaj mladi s kojim sam se već susretala i naravno Emir

Doktorica me je dozivala. Nisam imala snage da odgovorim. Izmjerili su mi pritisak, obavili ono što su trebali. Čula sam doktoricu kako pita Emira kakbe sve probleme imam i da li sam već bila u bolnici....Ovaj drugi doktor je, nakon Emira rekao da me poznaje i da je upoznat sa mojom bolešću, te da će me voditi u bolnicu opet.

Ja:"Ne bolnica,Emire."-tiho sam izgovorila.
Emir: "Tu sam."

Dr:"Moramo je u bolnicu odvesti, obzirom da su napadi češći, mora se reagovati što prije."
Bila sam toliko iscrpljena da sam zaspala nakon što sam se obratila Emiru.

Sutradan kada sam se probudila, iznad svoje glave sam ugledala doktora kojeg od prije znam, nije onaj mladi, već onaj stariji.
Pogledala sam u svoje modre ruke od inekcija i infuzija.
Nije mi ništa jasno bilo. Probudila sam se sa glavoboljom, raznoraznim bolovima i pritisku oko srca.
......
U bolnici sam provela tri dana, a onda sam se vratila kod Emira. Pretrage koje su mi urafili nisu nista previse znacajno pokazale  osim onoga sto sam ja vec negdje znala.
Od tada su se naši odnosi poremetili.
Od tada sam se i ja promijenila.

Postajala sam sve depresivnija, počela sam se zatvarati u sebe. Sa Emirom gotovo i da nisam imala nikakvu komunikaciju. Stalno sam bila zamišljena i šutljiva, kada bi mi prilazio, gotovo svaki put bih se udaljila od njega.
Htjela sam da idem odavde, ne želim više da sam mu na teretu, kao da mi je on neka dadilja. Tako sam se počela osjećati depresivnom. Dok njega nije bilo, spremila sam svoje stvari u kofere i odlučila da ću se preseliti privremeno kod Andre u novi stan  gdje sam živi, samo dok ne riješim pitanje stanovanja. Naravno da smo prije toga razgovarali i da mi je sam ponudio da živim sa njim.

Andre je došao po mene, te smo se uputili zajedno ka njegovom novom stanu. Toliko sam razočarana bila u sve, bukvalno nemam otići nigdje drugo, osim kod Andre. Da se on nije preselio u svoj novi stan, ko zna gdje bih otišla, a da to nisu "moji roditelji".
Stigli smo u taj stan. Negdje oko 60-70metara kvadratnih, prelijepo uređeno, nekako je pun neke topline i vedrine.

Sjeli smo u dnevni boravak. Bila sam nekako tužna, nikakva. Nisam ni znala šta da osjećam.