You're the reason i breathe

Part 58

Opet smo se probudili,ali u 13h.Emir je ustao prvi,a onda sam se i ja par minuta nakon njega probudila.

Emir:"Ja bih trebao otići do prodavnice,nestalo nam je kafe i ostalog.Hoćeš li sa mnom ili sam da idem?"

Ja:"Idi ti sam ako ti nije mrsko."
Emir:"Nije,a ti se zaključaj."
Ja:"Joj,dobro,nisam dijete."

Emir se spremio i otišao u trgovinu.Pet minuta nakon njegovog odlaska,čulo se zvono na vratima.Krenula sam da otvorim,ali sam prvo provirila kroz špijunku da vidim ko je.Nije nikoga bilo,ali sam vidjela neku kovertu ispred vrata.Otvorila sam vrata,uzela kovertu i vratila se u stan.Na koverti je pisalo Hande Duymaz.To sam ja.To je moje ime.Saznala sam i svoje prezime sad.Osjetila sam kako mi se noge presijecaju.Držala sam kovertu u ruci,sleđena.
Sjela sam.Zašto ovo ovdje dolazi?Ko je ovo ostavio ovdje?Ustala sam i potrcala na prozor,da vidim ko će izaći iz zgrade.Stajala sam dvije minute na prozoru,ali nisam primjetila da iko ulazi ili izlazi.Vratila sam se na kauč.Otvorila sam kovertu.Srce mi je počelo lupati.
Tu je bilo neko pismo.Otvorila sam i njega ,a pisalo je :

Hande Duymaz,dijete sa najljepšim malenim očima,stara samo nekoliko dana,mirna,tiha,bez nepotrebnog plača i dječje vriske,nasmijano dijete,veselo...ti,Hande ,malo dijete...Pišem ti ovo sa nadom da ćeš jednog dana saznati istinu koju treba da znaš...Tvoja majka je imala tajnu vezu,a nakon par mjeseci je počela i piti alkohol...Bili su zajedno,ali onda si se ubrzo ti desila...Nažalost,jedna stvar je bila sigurna,a to je da tvoja majka nije željela dijete,te da se zbog toga pokušala ubiti,dok je za abortus bilo kasno...Onda te je rodila,bila si najljepša djevojčica...Međutim tvoja majka nije htjela sama da te odgaja,bez oca,a obzirom da se njen momak,tvoj otac oženio drugom nakon izliječenja,ona je ostala sama.Nije se znala brinuti o tebi,a bez tvog oca,nije se ni trudila,on joj je bio sve.Završila si u dječijem domu,a kasnije su te usvojili neki ljudi.Finu su,procijenila sam iz razgovora tvojih novih roditelja sa ravnateljicom dječjeg doma,kulturni,zaposleni,normalni ljudi koji su željeli usvojiti dijete i primijeniti mu živor na bolje,pružiti mu bolje...Nadam se da ćeš u životu biti sretna."

To je bilo to.Ko je ovo uopće napisao?Suze su mi se slijevale niz lice,nekontrolisano brzo...Toliko sam plakala da u jednom momentu nisam mogla doći do daha.Kako je moguće da me rođena majka nije htjela?Zar ni ona?Za oca mogu razumjeti,ali majka....Toliko sam plakala,došlo mi je i da vrištim od muke,tuge,bijesa...Sve se nakupilo u meni.Ustala sam sa poda na kojem sam se gušila u suzama,uzela pismo i odnijela ga u torbu.Pogledavši se u ogledalo i vidjevši svoj lik,svoje suzama natopljeno lice,oči.....počela sam još više da plačem.Sjela sam na pod,leđima naslonjena na krevet...Počela sam uz plač i da stenjem.Svega mi je preko glave...Život mi se u pakao pretvorio.Moj život je najveća laž.Mene ni moji vlastiti roditelji nisu htjeli..

U međuvremenu je Emir stigao.Nisam htjela ni njega vidjeti.Tiho,sa suzama u očima sam ustala i dok je on bio u kuhinji izašla sam iz stana i počela trčati niz stepenice.....
Sišla sam u prizemlje,i istrčala na ulicu.Trčala sam što sam brže mogla,željela sam da pobjegnem od svega,od svog života..
Čula sam iza sebe Aria.
U pokretu ,tj.dok sam trčala, okrenula sam glavu ,naravno da je bio Emir...međutim kada sam vratila pogled ispred sebe,ugledala sam auto kako ide velikom brzinom prema meni.Čula sam opet svoje ime.
U tom trenutku kada sam vidjela auto da ide prema meni,nisam reagovala...Emir me je uhvatio za ruku i povukao brzo u stranu.Auto me je prije toga kao pokušalo zaobići,on se tokom onako neprilagođene brzine popeo na trotoar i umalo me ubio.

Bila sam na trotoaru.Bila sam van sebe.Emir je počeo da viče na mene.

Emir:"Aria,jesi li ti normalna?Šta ovo radiš,hoćeš li da te ubije neko?Ovaj te umalo nije pregazio...."

Šutila sam i plakala.Bio mi je pun klinac svega,nisam marila ni za to da me je ovaj manijak mogao ubiti,ni za šta..samo sam htjela da pobjegnem što prije odavde,od ove stvarnosti..
Onda se Emir smirio,čučnuo i zagrlio me.

Emir:"Ššš,dobro,polako ljubavi,smiri se."-ponavljao je stalno.
Poljubio me je u glavu i pomogao mi da ustanem.Sjeli smo na klupu,ionako je već bilo hladno,a ovdje,pored vode je ledara bila,još je i vjetar puhao.
Skinuo je onu duksericu sa sebe i navukao ju na mene.
I dalje sam se tresla,što od onoga što se moglo desiti,što ubog hladnoće.Plakala sam,tu se nisam mogla zaustaviti.

Emir:"Izletila si iz stana.Šta se dešava Aria?"
Šutila sam.Bilo me je stid da mu kažem da me ni roditelji vlasiti nisu željeli.

Emir:"Dobro,idemo sad kući,kad budeš htjela ispričat ćeš mi.Obriši sad suze sa tog prelijepog lica,nemoj plakati.Uz tebe sam,uvijek,šta god da se desi,biću tu za tebe,pa kako god:bili posvađani,neposvađani,ljuti ili ne jedno na drugo,ja sam uz tebe,i u zlu a i u dobrom.Nemoj to zaboraviti."
Ustali smo sa klupe i uputili se prema kući.A kada smo stigli,sjeli smo u dnevni borava i prvih nekoliko minuta nismo ništa progovarali.

Onda sam odlučila da mu kažem.On je trenutno jedina osoba kojoj najviše vjerujem,tu je i Chris naravno,ali Emir je nešto posebno.Sjedio je nasuprot mene.Gledao je sve vrijeme u mene pa u pod,ili plafon i sve tako.Ko zna šta mu se motalo po glavi dok me je tako gledao.Uvijek sam se pitala šta ljudi misle o meni kada me tako gledaju.

Ja:"Mene moji roditelji nisu htjeli,nikako.Ona je ostala trudna,a onda se on oženio drugom i osnovao porodicu s tom,a ona žena...moja majka..njoj je samo moj otac bio na pameti,za mene nije marila.Odmah nakon porođaja su me u dom za nezbrinutu djecu odveli.",oči su mi se počele cakliti te puniti suzama.

Ovo je za mene bilo izuzetno teško,čak mi lakše pada saznanje da Luka nije moj brat i da osobe koje sam čitav život zvala roditeljima nisu moji roditelji.Osjećam se jadno,odbačeno...nemam riječi kojom bih opisala ovo stanje u kojem se nalazim.

Ja:"...Vlastita majka me je odbacila...Još fino piše da me nije htjela..."-govorila sam dok sam ronila u suzama.

Emir:"Čekaj,gdje piše?"
Ja:"U pismu koje sam dobila dok si ti bio u trgovini..."

Ustala sam,otišla po pismo i pokazala mu.Pročitao je,nervozno prošao rukom kroz kosu,po licu i udahnuo.
Ja sam bila sva crvena,čitava glava mi se crvenila,što oči,što obrazi i uši.

Emir:"Jesi li vidjela ko je ovo donio?"

Ja:"Nisam,kada sam otvorila vrata nije nikoga bilo.Nisam smjela da izlazim,nisam znala možda onaj luđak naleti.Gledala sam kroz prozor ,niko nije 10 minuta izlazio ili ulazio."

Ustao je i zagrlio me,toliko jako...Voljela sam ovakve njegove zagrljaje,osjetiš toplinu i ljubav iz njih.

Emir:"Pusti njih,ni ne trebaju ti,niko ti ne treba,ni meni ni tebi sve dok imamo jedno drugo.Nemoj plakati."

Ja:"Osjećam se Emire toliko jadnoci  odbačeno,ne mogu ti ni objasniti kako se osjećam."

Emir:"Znam,razumijem te.Vjeruj mi da ni moj odnos sa mojima nije puno bolji od ove situacije.Ako je tako kako piše ovdje,bolje je da i ne misliš o tome.Hvala Bogu pa je tu porodica koja te je prihvatila onakvu kakva jesi.I sada,kada ovo vidim,mislim da ih mogu razumjeti zašto ti nisu govorili da si usvojena.Prihvatili su te kao svoje rođeno dijete.I da znaš da me zovu po 5 puta dnevno da pitaju kako si,šta radiš i ostalo,znaju da se nećeš javiti.Bog ti je Aria pružio ono što nisi vjerovatno mogla imati kod svojih bioloških roditelja,bezuvijetnu ljubav,sreću.Znam da te nisu nikada odvajali od Luke i da ste imali jednaka prava...Da ne bude da te ja nešto nagovaram,alu sada sam shvatio neke stvari vezane za tvoj život."

Ja:"Znam,razumijem i ja sada.Izvini."
Emir:"Za šta?"
Ja:"Za sve.Za ono maloprije...za sve moje gluposti."
Emir:"Kad sam te vidio da si izletjela iz stana,još ono auto...mislio sam da će mi srce stati...Nemoj bježati od mene, da ti se desilo nešto sinoć,maloprije,onda kada si bila oteta,sve mogu ,ali to ne bih mogao podnijeti."

Opet bih plakala,ali od sreće,zato što vidim koliko me voli..ali neću više.

Ja:"Volim te Emire...najviše na svijetu.Ti si jedini na ovom svijetu koji je kako treba."
Emir:'Barem smo mi kako treba."-nasmijao se,a nasmijao je i mene.