You're the reason i breathe

Part 3

"Nesretan slučaj?"-upitao me je momčić zelenih očiju koji mi je maloprije dao maramicu i sjeo do mene

"Ah za mene nije,ali za druge jeste.Kao na primjer moju majicu"-pogledala sam ga,blago mu se nasmijala i nastavila trljati maramicom majicu

"A lijepa je majica ,šteta"-nasmijao me je

"Da,lijepa je"-uzvratila sam mu

U tom se pojavio i gospodin Andre.

Andre:"Ari?"-doljuljao se do mene.Kažem doljuljao se zato što se ljuljao dok je hodao.Pa da,to je nekako i logično,zar ne?

"Već si se napio?"
"M..ma..malkice"-jedva je uspio reći čak i to,jednu jedinu riječ.
"Hajde Andre,prvo vodim tebe kući,a onda ću ja sama dalje.."

Stajala sam sa njegove desne strane,pa je ruku stavio preko moga ramena i naslonio se svom svojom težinom.Od njegove težine sam se 'ukrivila'?Da,to je tako nekako izgledalo.
Prolazili smo kroz onu gužvu u kući, tražeći izlaz među svima njima,jer se,nekim čudom iz dvorišta odmah na cestu nije moglo izaći, ili barem negdje blizu ceste.
Kako god,to je sada bio najmanji problem.Obzirom da mi je bilo dosadno na ovom "party-ju",ako se to uopće može tako nazvati a ne pljuvanje svega i sviju na sve strane,ovaj odlazak sa Andreom,pa makar on i pjan kao letva, bio mi je dobro došao.

Izašli smo iz kuće, nakon čak 8 minuta traženja ulaznih,ili ti izlaznih vrata.Sa Andreom je to bilo naporno.

Našli smo se na trotoaru islred kuće, pored ceste kojom su prolazila po neka auta,rijetko kada koji autobus ili taksi.
Tu,u blizini sam ugledala klupu i pomislila kako bih mogla Andrea konačno skinuti sa svojih ramena.
Dohodali smo do nje,sjeo je,a onda je bilo pitanje : kako ćemo se mi vratiti kući?

Imala sam jedan broj taksija u telefonu,ako ga nisam prethodno obrisala.Izvadila sam telefon iz džepa u tašni i počela da tražim broj u imeninku.Našla sam ga i pozvala taksi na adresu.
Sjedila sam na klupici do Andrea.Glavu je naslonio na moje rame i pravo zaspao,a ja posmatrala sve oko sebe.

Nakon 15 minuta je došao,a činilo mi se kao da je jedna minuta kao jedan sat.Otvorio je prozor svoga auta,pa je upitao da li smo mi zvali taksi.
Kada sam mu odgovorila da smo mi te osobe,ustala sam sa klupe i povukla Andrea sa sebe.

Bio je jako težak pa je vozač ipak izašao i pomogao mi da smjestimo Andrea na zadnje sjedište.
....
Ubrzo smo stigli pred kuću,njegova mama je izašla po njega.

"Opet je kući ovakav došao.Hvala ti što si ga ispratila"-uhvatila ga je ispod ruke
"Sačekaj malo"-rekla mi je i uvela ga u kuću.

Sačekala sam je na znajući šta hoće da mi kaže,šta općenito hoće.
Nakon 2-3 minute vratila se.

"Aria,evo ti novac da možeš platiti taksi do kuće"-ispružila je ruku u kojoj je bila novčanica od $10.

"Ne gospođo hvala vam,imam,ne treba"-uzvratila sam joj dok sam osjetila blago gorenje u mojim obrazima i ušima.

"Ovo ti je što si dovela Andrea,on naravno koliko je bio pjan nije mogao ni platiti.Evo,prihvati ovo"

"On je moj prijatelj,nema razlike u tome da li sam ja platila ili on,svakako idemo u istom pravcu.Idem ja sada,vidimo se.Laku vam noć" -okrenula sam se prema cesti gdje me je čekao taksi

"Laku noć Aria"-rekla je i ušla u kuću

Sjela sam u taksi i vidjela da je taksimetar radio svo vrijeme,te da je cijena prešla preko one količine novca koji se nalazio u mom novčaniku.

"Šta je ovo?" ,ljutito sam upitala taksistu sa blago povišenim tonom , "$25?"

"I čekanje treba platiti.Pa nisam ja ovdje onako došao." -okrenuo se prema meni,a i on je izgledao kao da je ljut.

Ja:"Platit ću vam ovih $15 ,koliko je i pisalo u trenutku kada smo izlazili"

Taksista:"Plati punu cijenu ili ću policiju zvati"

Ja:"A šta ćeš im reći?Da pljačkaš ljude?"

Taksista:"Plati i izlazi"-povikao je na mene na sav glas.

Uzela sam torbu,izvadila tih dvanaest i pet dollara i izašla iz taksija.

Čuj,još je i čekanje naplatio.Svaka ti čast prijatelju,svaka ti čast.
Hodala sam i pričala sama sa sobom.Inače,kada me neko iznervira pričam sama sa sobom,pa me ljudi,kao što je to i ovaj put bilo,čudno gledaju.

Nisam marila ni za čije poglede,samo sam tražila što brži način da stignem do kuće.Ostala sam bez ijedne pare u novčaniku,nisam imala ni za autobusku kartu,a ne za taksi opet.Nisam imala novac ni za podzemnu.Jedina opcija koja mi je ostala je da hodam do kuće.

Krenula sam glavnom cestom,tamo gdje ima ljudi,gdje se auta kreću na cesti,gdje je osvjetljeno.Počeo je vjetar puhati,a ja sam se blago rečeno,smrzavala. Prošlo mi je kroz glavu kako sam trebala prvo pogledati koliko sam novca imala kod sebe,da sam trebala ipak možda uzeti novac koji mi je Andreova mama nudila.

Ali opet,nisam mogla jer mi je bilo neugodno,da bar nije....
Tako,razmišljajući i o taksisti i njefovom bezobrazluku ,izmervirala sam se još više. Brže sam hodala,što zbog hladnoće koja me je uhvatila,što zbog nervoze.

Na semaforu koji se nalazi sa desne strane glavne ulice,na semaforu koji vodi ka sporednoj ulici bilo je upaljeno zeleno svjetlo za pješake.Požurila sam da pređem i skrenula u tu sporednu ulicu.

Nisam dugo hodala,a onda sam se našla pred još jednim semaforom.I tu je bilo zeleno svjetlo koje se gasilo,pa u trenutku kada sam napravila korak ka pješačkom,ugasilo se.
Nisam vidjela nikakvo auto u blizini pa sa nastavila prelaziti užurbanom korakom.Onda se stvorilo auto niotkuda,koje je išlo prema meni,a nije se zaustavljalo.

Skočila sam na trotoar,a auto se zaustavilo.
Trebala mi je sekunda da dođem sebi i shvatim šta se dogodilo.
Okrenula sam se prema tom autu,a iz njega je izašao momak obučen u tamnu duksericu,NY Yankees kačketom na glavi,sivoj trenerci.