You're the reason i breathe

Part 22

Osjećala sam se toliko jadno,toliko nepoželjno,kao da nigdje ne pripadam.
....
Stigla sam pred Andreovu kuću.Pozvonila sam,a vrata mi je otvorila njegova mama koja mi se obradovala mom dolasku.Prvo,danas vedro i nasmijano lice.Bilo ju je lijepo vidjeti.Pozdravile smo se,izgrlile ,te me je uputila u dnevni boravak,tamo se Andre nalazio.

Ušla sam,a on je sjedio na kauču i tipkao na telefonu.
Hej- pozdravila sam ga.
Pogledao me je,pa ustao.

Andre:"Gdje si ti bona?"-prišao je, poljubio me u obraz i zagrlio.
Ja:"A evo me"
Andre:"Šta se desilo?"
Ja:"Odoh prvo do kupatila pa ću ti ispričati ."
Andre:"Hajde.Idem nam ja kafu napraviti pa ćemo u moju sobu,na balkon ćemo sjesti"
Ja:"Dobro"
....
Nakon što sam završila sa kupatilom,pri prolasku kroz Andreovu sobu do njegovog balkona,čula sam kako govori tu je,sve je uredu.
Sjela sam na stolicu naspram njega.
Ubrzo je spustio slušalicu.

Ja:"Ko je to?"-bila sam znatiželjna obzirom da je rekao tu je ,vjerovatno misleći na mene,jer nema nikoga drugog.

Andre:"Emir.Pita jesi li stigla i je li sve ok! "
Ja:"Otkud njemu tvoj broj?"
Andre:"Ne znam ni ja.Zašto mene zove?"
Ja:"Ma malo smo se posvađali."
Andre:"Zašto?"
......
Ispričala sam mu sve što se desilo i to da mi je sumnjivo što tajno razgovara sa svima ,to što je rekao da će me dovesti negdje,nekome.

Andre:" Ne znam Aria.Ne izgleda kao da bi ti naudio,uostalom tvoji roditelji su ga sigurno ispitali prije,vjeruju mu čim su te ostavili s njim i naredili ti da budeš s njim...I njega moraš shvatiti.Ima veliku odgovornost prema tebi,prema tvojim roditeljima.Da ti se nešto,ne daj Bože dogodi..."

Ja:"I ti ga braniš"
Andre:"A ne znam šta da ti kažem.Znam da te je povrijedilo to što ti je rekao,tu si ti upravu,ali i on je.Šta će biti dalje?"

Ja:"Ne znam,razmislit ću."
....

Provela sam par sati kod njega,a onda sam ustala da krenem.
Andre:"Gdje ćeš sad?Ostani kod mene"

Nisam htjela.Znam da je ponudio iz pristojnosti,možda je stvarno,iz dubine duše to i pomislio ,no ne želim ikome probleme da stvaram.

Ja:"Imam gdje,ne brini."- rekla sam iako sam svjesna,da pored svoje kuće,u koju ne mogu ići, nemam gdje.
Zapravo,imala bih da nije ovakva situacija, ali ne želim da ni prijatelje,ni baku, ni bilo kakvu rodbinu dovodim u opasnost.

Pozdravila sam ga i krenula.Ispratio me je do vrata.

Andre:"Treba li ti prijevoz?Izvini, nešto sam zbunjen, zaboravio sam te pitati"
Ja:"Ne treba. Sad će Emir doći po mene, poslao mi je poruku"

Andre:"Pa što ideš? Sačekat ćemo ga ovdje zajedno.Hajde ,uđi."
Ja:"Čekat ću ga na stanici, svakako idem malo da prošetam, da osjetim slobodu ponovo."
Andre:"Dobro,njavi mi se kad dođeš"
Ja:"Hoću"

Udaljila sam se od njegove kuće.Sjela sam ne prvu slobodnu klupu na šetalištu pored Bosfora.
Morala sam razmisliti gdje ću sada i šta ću.Jedina opcija mi je neki hotel, možda i hostel. Ne,hostel ipak ne.Osjećam da mi je sigurnije u hotelu. Dođe mi da vrisnem. Ne mogu da vjerujem u kakvoj sam situaciji. Praktički sam na ulici ostala.
Došlo mi je da plačem.

Sjedila sam na klupi i razmišljala nekih 20ak minuta o svemu ovome,a onda sam ugledala bankomat. Ustala sam i uputila se prema njemu, da vidim koliko imam novca da skinem sa kartice da platim hotelsku sobu za nekoliko noćenja.

Pogledala sam na telefon. Bilo je već 21:57.Noć je pala prije nekih možda sat vremena. Preumorna sam.
Moram proznati da me je bilo strah da sama idem u hotel.
Podigla sam novac i krenula negdje,ne znam ni sama gdje.

Sjetila sam se jednog hotela.Sigurnost je na visokom nivou, no nisam bila sigurna koja je cijena, a to mi je bilo i više nego bitno jer nisam imala previše novaca.
Lutala sam tako gradom, polako.Prijalo mi je, ovaj vazduh, ovo vrijeme, ova ljepota grada. Odavno nisam sama ovako hodala,zapravo ne samo sama ,nego općenito.

Otišla sam u jedan restoran i naručila sebi pileću salatu, moju omiljenu.Jela sam ,a onda sam krenula prema svojoj novoj lokaciji.
Prošla su već dva sata otkako sam napustila Andreov dom.
Izvadila sam telefon.Imala sam poruku od Andrea od prije više od pola sata i 13 propuštenih poziva od Emira.

Prvo sam otvorila Andreovu poruku u kojoj me je upitao jesam li stigla. Odgovorila sam da jesam. Onda sam pogledala Andreove pozive.
Taman tad mi je i stigla njegova poruka kako na telefon ,tako i na Viber, jedna za drugom nakon nekoliko sekundi.
U obje poruke isto, gdje sam, zašto se ne javljam.

Na Viberu sam ostavila seen,nisam znala šta da odgovorim. Nakon samo nekoliko minuta, dok sam ja razmišljala šta da odgovorim Emiru, dok sam se polako približavala ulazu u hotel, pogledala sam u desnu stranu i vidjela njega. Išao je prema meni. Toliko je ljuto izgledao, dok sam gledala kako ide prema meni.

Prišao je i uhvatio me za ruku.

Emir:"Gdje si ti do sad? Poludio sam od brige, zašto mi se ne javljaš? Rekla si Andreu da sam došao po tebe, zašto me nisi nazvala? Gdje si krenula? U hotel?" -postavljao je toliko pitanja da nisam znala na koje prvo da odgovorim.

Ja:"Da,idem u hotel"
Emir: " Je li ti hoćeš da me izludiš?"
Ja:"Emire, sutra ćemo razgovarati, stvarno sam umorna."

Emir:"Ti ćeš mene izluditi. Hajde, polazi. Molim te, sve ćemo sutra razjasniti. Ne mogu te samu ostaviti ovdje. Imat ćemo milijardu i jedan problem. Budi ljuta na mene koliko hoćeš, ali me poslušaj šta ti kažem."

Ja:"Emire ,idi"

Pogledao me je ozbiljno.Rukom je prošao kroz kosu,stavio ruke na kukove,uzdahnuo i uhvatio me u naručje i krenuo prema autu koje je parkirao u blizini.
Strpao me je unutra, sjeo na svoje mjesto, te je zaključao pa smo krenuli.
Bila sam i više nego preumorna.
Nisam ništa progovarala, oči su me žuljale i morala sam naloniti glavu na naslonjač i zatvoriti oči.