You're the reason i breathe

Part 42

Zazvonio mi je telefon.Chris je zvao.Javila sam se.
Ja:"Molim Chris?"
Chris:"Gdje si?"
Ja:"Evo me kod Emira.Gdje si ti?Šta je bilo?"
Chris:"Ma nije ništa,hajde čut ćemo se kasnije!"
Ja:"Dobro.Chris,jes li sve okej?Jesi li dobro?Zvučiš loše."
Chris:"Jesam ,ne brini ništa.Vidjet ćemo se kasnije."
Ja:"Dobro."-poklopio je.

Emir:"Mrsko mi je ići sad na posao."
Ja:"E šta si tražio,to si i dobio."
Emir:"Ma ja...Kako te volim."
Ja:"Hajde,spremaj se.Moram i ja ići u bolnicu."-ustala sam u poluležeći položaj.

Naslonila sam se na naslonjač kreveta.

Ja:"Emire,želim da saznaš od mojih roditelja šta se dešava.Ja ovako ne mogu.Ovo postaje ratovanje..."
Emir:"Radimo na tome Aria."

Odjednom mi je neki bijes naletio.
Ja:"Moram nazvati mamu i tatu da vidm gdje su,želim se naći sa njima."
Emir:"Pa u bolnici su sigurno."
Ja:"Daa.."

Ustala sam i na brzinu se spremila.Emir također,te smo krenuli,ja u bolnicu on na posao,ali je prvo mene dovezao pred bolnicu.
Emir je otišao svojim poslom,a ja sam se uputila u sobu u kojoj je moj brat ležao.Ušla sam tiho,mislila sam da možda spava,pa nisam htjela da budem glasna.

"Ona ne smije saznati da nije naša krv.Sine,nemoj joj ni ti molim te otkrivati ovu tajnu.Najbolje je da ovo ovako ostane.Aria ne smije saznati za ovo."-rekla je mama
Luka:"Mama,saznat će kad tad da joj mi nismo biološka porodica."

Kada sam to čula,čitav moj svijet se u jednom trenutku srušio.Srušio se u samo par sekundi.Izašla sam iz sobe onako kako sam i ušla,tiho i brzo.Hodala sam brzo hodnjicima.Izašla sam iz bolnice i uputila se negdje,ne znam ni sama gdje.Počela sam trčati ne bih li se što prije udaljila odavde.Opet sam osjetila kako mi se grlo steže.Odjednom mi se sve zgadilo,ovaj život,ovi ljudi.Željela sam odmah da odem odavde.Daleko od svih.Željela sam.da budem daleko od razočarenja i straha,daleko od laži..

Otišla sam u banku i podigla većinu novca sa računa.Zatim sam otišla do kuće,spremila ono najneophodnije u jedan kofer,pozvala taksi i napustila kuću.Za sada ću otići u Adapazari kod prijatelja,za kasnije cu se snaći.
Nazvala sam za to vrijeme autobusku stanicu i rezervisala kartu.
Sve se desilo tako brzo.
Nakon pola sata sam stigla na autobusku.Autobus za Adaparazi kreće za 20ak minuta.Uzela sam svoju kartu i sjela da pričekam autobus.Grlo mi se sve više i više stezalo.Trudila sam se da ne zaplačem i da ne vrisnem od muke.Osjećala sam se kao najveći gubitnik na ovom svijetu,kao nekakvo siroće,kao jadnica.
Upravo sam saznala da ljudi koje sam godinam smatrala svojom porodicom nije moja porodica.Ako je to tako,šta se onda dešava?Zašto me neko želi ubiti?Ništa mi nije jasno.Osjetila sam mržnju prema svima.Čitav moj život je bila jedna velika debela laž.
Tresla sam se kao prutić.Osjećala sam onaj unutrašnji nemir,od bijesa sam se tresla.
Čekala sam samo da uđem u autobus i napustim ovaj grad,a ubrzo se to i desilo.Autobus je došao,svi mi koji smo išli u Adapazari predali smo svoje kofere vozaču da ih poslaže tamo gdje im je mjesto te smo ušli u autobuse.Sjela sam do prozora,a minut ili dva kasnije,jedna nana mi je prišla i upitala me je da li može sjesti pored mene.Imala je oko osamdesetak godina.

Ja:"Naravno nano."-rekla sam joj dok sam brisala suze sa svog lica.
Nana:"Dijete,je li ti to plačeš?"
Pogledala sam je nadajući se da se ne vidi na meni.

Ja:"Ma ne."-spustila sam glavu.
Sjela je pored mene.
Nana:"E dijete moje.Osamdest i dvije su mi godine.Znam ja prepoznati tugu u ljudima.Je li plačeš zbog momka?Zbog njih ne plači,uvijek novi dođe."-pomilovala me je po ruci.Nasmijala sam se na to što mi je rekla.

Ja:"Nije nano zbog toga."
Nana:"Šta god je.Nemoj svoje zdravlje narušavati."
Ja:"Nego nano,gdje idete vi?"

Nana:"Odoh kod unuka.Nisam ih vidjela mjesec dana.Želim da ih iznenadim."-rekla je dok me je pomalo tužno gledala,a onda je spustila pogled.Vrtila je prste jedan oko drugog.

Ja:"To je baš lijepo."
Nana:"Gdje ćeš ti,lijepa djevojko?"-ljupko me je upitala dok se njeno naborano lice vedrilo,dok su joj se na licu širio osmijeh.

Ja:"Ah,ne znam.Imam jednog prijatelja,idem da ga posjetim malo,dušu da odmorim.Poželjela sam ga,nismo se jako jako dugo vidjeli,a družili smo se puno dok smo manji bili."
....
U razgovoru sam shvatila da je taj moj prijatelj prijatelj momku koji je zapravo unuk ovoj divnoj nani.Družila sam se i sa tim momkom,Omer se zove.Vidjela sam je kada sam mala bila,ali mi nije ostala u najkristalnijem sjećanju,nisam je mogla ni prepoznati,već je dosta vremena prošlo.

....
Došli smo na glavnu autobusku stanicu.Po nanu je došao njen sin.Pozdravili smo se ,te je svako svojim putem krenuo.

Upalila sam telefon.Imala sam preko 40 propuštenih poziva ,od tzv.roditelja ,Chrisa i najviše od Emira.Također sam imala 8 poruka od Emira.

Poslala sam njemu i Chrisu poruku da sam dobro,da je sve ok i da se ne želim kući vraćati.
Emir me je odmah nazvao.Prekinula sam.
Sjela sam na klupu,udahnula i krenula sa koferom prema taksi stajalištu.Razmišljala sam,pa ne mogu mu tek tako "banuti' na vrata.Našla sam na internetu adresu nekog hotela koji mi izgleda kao siguran i dobar hotel,a obzirom i da mu je cijena takva,visoka,morao je biti.Smjestila sam se i nazvala Barişa da vidim gdje je da se nađemo.
Kada se javio,rekao mi je da se sprema za polazak u Istanbul i da se vraća za desetak dana.
Pitao me je šta ima kod mene,šta radim.Rekla sam da sam u Adapazariu i da sam se htjela vidjeti s njim,ali da ćemo idući put.
Nakon nekoliko minuta razgovora,poklopila sam i sjela na krevet.

Nisam znala šta da radim.Novca sam imala za samo tri ili četiri noći u ovom hotelu.Moram naći neki jeftiniji,jer ovako neću moći opstati.
Osjećala sam kao da se raspadam.