It's you. It's always been you (NH Ff - Book 1) Finished

Chapter 27

Nakon što ih je sve izgrlila,, ostao joj je samo Niall koji se pozdravljao sa Lucy. Sačekala je da se okrene prema njoj.  Kada se okrenuo, sreli su se oči u oči. Gledajući u njegove oči, nije mogla a da se ne nasmiješi. Raširila je ruke i čvrsto ih ovila oko njegovog vrata. Obraz joj je dodirivao njegov obraz, osjetila je njegovu toplu kožu na svojoj. Uživajući u trenutku, još jednom je duboko udahnula miris njegovog parfema prije nego je opustila stisak i maknula ruke sa njegovog vrata. Pogledala ga je i nasmiješila mu se.  Prateći Nialla koji je izlazio kroz prednja vrata, još jednom ih je sve pogledala. Svi su se smiješili i gledali prema njoj i curama.

-"Ey, frčkavi!" Viknula je gledajući u Harryja.

-"Reci?" Odgovorio joj je.

-"Držim te za obećanje." Rekla je i nasmiješila mu se.

Vratio joj je osmijeh i krenuli su. Stajala je na vratima i gledala za njima. Kada su došli do auta, lagano im je mahnula i zatvorila vrata. Nagnula se na njih i ispustila glasan uzdah, pomislivši sama za sebe kako svakom snu dođe kraj.

-"Ovaj.." Započela je Lucy gledajući u nju.

-"Šta?" Upitala ju je Haley gledajući u nju i Hannu.

-"Mi bi isto sad morale krenuti." Ubacila se Hanna.

-"Zašto?" Upitala ih je uspravljajući se.

-"Sutra odgovaram." Odgovorila joj je Hanna.

-"A ja moram kući. Rekla sam svojima da ću doći na ručak." Nadovezala se Lucy.

-"Stvarno? A u redu, mislila sam da ćete još ostati, ali ako morate ići, idite." Rekla je nasmiješivši im se kiselo.

-"Oprosti." Rekla je Hanna grleći je.

-"Ništa. Bolje da naučiš za odgovaranje, neg da padneš zar ne?"

Hanna joj je kimnula i nasmijala se, te zatim uzela svoju torbu i otvorila vrata.

-"Vidjet ćemo se sutra u školi." Rekla joj je Lucy na uho dajući joj zagrljaj zbog kojeg je skoro ostala bez zraka.

-"U redu. Samo me pusti jer ćeš me ugušiti." Rekla joj je kroz smiješak.

-"Oh, oprosti." Rekla joj je Lucy.

-"Vidimo se sutra cure." Rekla je Haley mašući im.

Ostala je sama sa sobom. Sa sobom i svojim mislima. Polako je otišla prema sobi i legla na krevet. Dobila je ostvarenje svog sna. Koliko ljudi to može reći? No to ništa ne znači, barem ne u ovom trenutku. Zatvorila je oči i vidjela  njega. Plaža, zalazak sunca i on. Stoji ispred nje i lice mu je u mraku, ali ga zna. Zna mu miris, oči, osmijeh, hod. Kreće prema njemu, ali on joj izmiče. Pruža ruku i dotiče njegovu, ali on joj ne uzvraća. Shvaća da njezina ruka prolazi kroz sjenu. Gleda ga, ali on sve više i više nestaje. Pokuša ga dozvati, ali nikakav glas ne izlazi iz njenih usta. Oči joj se pune suzama i osjeća kako jedna vrela kapljica pada na njen užareni obraz, a za njom i druga, treća.  Koljena joj počinju klecati i pada. Gleda ispred sebe, ali njega više nema.

…

-"Haley? Dušo? Probudi se. Kasniš u školu." Rekla joj je mama sjedeći pored nje.

-"Molim?" Pospano je upitala okrećući se prema mjestu odakle je dopirao zvuk.

-"Kasniš u školu." Ponovila je njena mama sa osmijehom na licu.

-"Sranje!" Viknula je i skočila iz kreveta.

-"Polako, tata će te odvesti na putu za posao." Rekla je njena mama i izašla iz sobe.

…

-"Hvala tata! Sretno na poslu, vidimo se." Rekla je Haley zatvarajući vrata.

Brzim korakom je ušla u školu. Došavši do učionice u kojoj su taj sat imali kemiju, taman je zazvonilo. Od zvuka školskog zvona je poskočila na mjestu.

-"Pa gdje si ti?" Upitala ju je Lucy hvatajući je za ruku.

-"Zaspala sam." Promumljala joj je odgovor.

-"Nema veze. Nisi puno propustila." Rekla joj je Lucy, lagano je gurkajući.

-"Hajde, idemo do dvorišta. Želim se malo razbuditi prije nego dođemo kod razrednice." Rekla joj je Haley i lagano je povukla prema dvorištu.

-"Čovječe, da bar ovaj tjedan završi. Jedva čekam naš odmor." Rekla je Lucy sjedajući na stolicu.

-"Pričaj mi o tome. Ne vidim poantu u ovom dolasku. Nisu li nam jednostavno mogli zaključiti ocjene i pustit nas na miru?" Zavapila je Haley spuštajući se na stolicu do nje.

-"Kada će meni u životu trebati dijeljenje stanice? Mitoza i mejoza? Mislim stvarno." Uspuhano je rekla Hanna bacajući torbu  na stol i sjedajući do njih.

-"Jel to treba značiti da je prošlo dobro ili loše?" Upitala ju je Lucy.

-"Ma prošla sam. Ali još uvijek ne vidim svrhu toga." Rekla je stavljajući sunčane naočale na oči.

Kada je zvono oglasilo kraj odmora, Haley se zaputila prema učionici.

-"Hey! Stani!" Vikao je Lucas za njom.

-"Hey!" Uzvratila mu je sramežljivo.

Prije nego se snašla, nagnuo se prema njoj i poljubio je.

-"Čemu to?" Upitala ga je grickajući usnicu.

-"Ne znam. Jednostavno imam neodoljivu želju da te ljubim." Uzvratio joj je kroz osmijeh.

Nije znala što da mu kaže pa je šutjela.

-"Nemamo zadnja 2 sata. Nema profesorice." Rekao je gledajući je.

-"Super. Znači, zakasnila sam u školu da bih saznala da jedine sate koje danas ima, ustvari nemam." Zavapila je.

-"Otprilike. Ovaj, hoćemo u šetnju ili na kavu?"

-"Ovaj, ne mogu sada. Imam dogovor sa mamo da ću joj nešto pomoći, može neki drugi puta?" Upitala ga je, gledajući ga u oči.

-"Naravno, nema problema. Čujemo se još." Rekao je prije nego se nagnuo i poljubio ju za rastanak.

Zatim se okrenuo i otišao. Neko vrijeme je još stajala i gledala za njim, a zatim je odlučila otići kući. Nema smisla da čeka cure 2 sata u školi. Izlazeći van, sjetila se poljupca. Sjetila se i sna. Nije mogla odgonetnuti što je taj san trebao značiti, niti koga je sanjala. A što se poljupca ticalo. Lucas je bio divan dečko. Kapetan košarkaške momčadi, pametan, drag, dobar. Samo.. Nešto joj nije štimalo. Nije osjećala leptiriće u trbuhu kada bi je poljubio, nije joj bio na pameti cijeli dan. Jednostavno, sviđao joj se kao osoba, ali, nije bila zaljubljena u njega. No, sama sebe je prekorila zbog toga. Odlučila mu je dati šansu i zaboraviti na prošlost i sve te gluposti. Bude li se opterećivala time, nikada neće biti sretna.  Ne vrijedi čekati nekoga za koga ne znaš ni kako izgleda sada, nekoga kome čak ne znaš ni ime.

…

Trenutno je bio u avionu na putu za Ameriku. Dobio je divnu priliku. Živjeti svoj san, putovati sa najboljim prijateljima, vidjeti države svijeta koje inače ne bi. Bio je sretan, daleko od toga. No, nešto ga je mučilo. Mučila ga je ona. Haley. Zašto mu je tako poznata? Vjerojatno bi je se sjećao da ju je vidio negdje. No, te oči, taj osmijeh. Zna ju, no odakle? No, možda si je samo umislio od umora. Ili nije? Možda toliko dugo čeka svoju princezu. Njegova princeza. Sjetio se prvog puta kada ju je vidio. Sjedila je sama na plaži, na sakrivenom i udaljenom dijelu jedne plaže u Španjolskoj. On nije mogao spavati i odlučio je otići prošetati. Malo po malo, razgovor je krenuo. Prije nego se snašao, svaki dan su se nalazili tamo u isto vrijeme. Kada su svi drugi već spavali, njih dvoje bi bili budni i pričali, smijali se. Prvi poljubac na njihov zadnji zajednički dan. Jedno obećanje. Riječi su mu još uvijek odzvanjale u ušima.

„ Ovo nije zbogom. Naći ćeš me ovdje, čekat ću te. Na našem mjestu. Obećajem ti. „