Sjajne male stvari

Dvadeset peto poglavlje

Stojim bosonoga na piješčanoj plaži, more mi zaprskuje stoplala i gležnjeve.
Gledam u uzbrkano more, valove, osjećam hladnoću kako prolazi mojim tijelom, vijetar mi mrsi kosu.
Udišem hladan zrak i miris mora.
Nemirno more zapljuskuje moju svilenu bijelu haljinu, ulazim sve dublje u vodu, voda mi je sada već u ravnini s grudima.
Tijelo mi trne od hladnoće, ali me to ne smeta.
Nastavljam gledati prema otvorenome moru, njegovim bujnim valovima, osjećam kao da me doziva.
Iz daljine čujem muški glas kako me doziva.
Okrećem glavu i ugledam Felixa.
U vjenčanom odijelu.
Ulazi u vodu i pruža mi ruku, doziva moje ime.
Pokušavam dohvatiti njegovu ruku, ali već je prekasno.
Valovi su sve veći, osjećam kako me more povlači u dubinu, sve dublje, dok i posljednja zraka sunca nestane.
Ostaje samo duboko tamno more.

Budim se uz nagli trzaj, kup papira pada na pod.
Zbunjeno pogledam prostor oko sebe, u kuhinji sam, zaspala sam za stolom pisajući prezentaciju za Felixa.
Stol je natrpan knjigama, papirima i praznim šalicama kave.
Zaklapam laptop, ustajem od stola i odlazim u spavaću sobu.
Bacam se na krevet. Zurim u strop.
Koji kurac sam to sanjala?!
Felixovo i moje vjenčanje?
More?
More koje me uzelo k sebi, otelo Felixu?
Ne mogu doći do nikakvog razumnog zaključka vezano uz taj san.
Najbolje da ga zaboravim.
Uzimam mobitel sa noćnog ormarića, tri ujutro je.
Dvoumim se oko odlaska na spavanje ili o dovršetku prezentacije.
Ma ipak ću to napraviti do kraja, tako ću imati više vremena za sebe.
Odlazim do kuhinje, sjedam za laptop i nastavljam pisati.
Za dva sata bih trebalo biti gotovo i spremno za slanje Felixu.

Pet ujutro je, pretpostavljam da Felix još uvijek spava.
Ma ko ga jebe. Stisnem gum za slanje maila.
Deset minuta nakon slanja maila stiže dolazni poziv od Felixa.

"Dobro jutro." Kažem uz lagani zjevež.
"Dobro jutro Lana. Jesi li ti to cijelu noć bila budna?"
Upita promuklim i pospanim glasom.

"Jel dobro? Trebam li raditi ispravke?" Hodam po kuhinji tražeći posudu s kavom. Kvragu! Gdje je? Pa bila je ovdje prije par sati.

"Što imaš u planu danas?" U pozadini čujem Smokija kako laje.

"Ništa posebno. Pojesti nešto i otići u krevet."
Iz gredenca mi je ispala posuda sa rižom i sada je cijela kuhinja puna riže. Sranje! Jednog dana će mi žohari doći u stan, ako već nisu.

"Hmmm, ajde ovako dođi za sat vremena kod mene."
Glas mu je manje promukao.

"Zašto? Kojim povodom."
Promatram nered u kuhinji, kako odvratno. Odmah pomislim na njegovu prekrasnu, veliku kuhinju, njegov veliki krevet, plahte od svile.
Njega. Njegove ruke. Kosu. Oči. Sve njegovo.
Kako mi nedostaje.

"Doručak i kava. Pozivam te na doručak. Hajde, nemoj se praviti ponosno i samo dođi. I Lana molim te putem do mene, skokni u dućan i kupi mi cigarete."

Prekida razgovor bez pozdrava, bez da je i čuo moj odgovor.
Zapravo nije ga trebao ni čuti, znao je odmah da ga neću odbiti.
Svjestan je da sam njegova, da bih učinila bilo što za njega.
Njegova sam, samo njegova.
Progutao me kao hladno, tamno more u snu.