Sjajne male stvari

Dvadeseto poglavlje

Žeđ me budi iz čvrstog sna, okrećem se na bok, Felix spava pored mene, kosa mu je čupava i rasbarušena, na vratu mu se vide tragovi ugriza. Promatram ga, izgleda mirno, spokojno, kao da je pronašao svoj mir.

Pažljivo i tiho se ustajem iz kreveta, uzimam majicu sa poda i navlačim je na sebe. Ulazim u kuhinju i ispijam cijelu bocu vode.

Palim mobitel, dva ujutro je, pretinac mi je zatrpan Majinim porukama, neke nove poruke od mame, slike napuštenih i izgladnjelih pasa.

Ne razumijem što bih ja sad trebala poduzeti vezano uz te izgladnjele pse.
Mjesečno mi pošalje barem tri poruke, slike ili objave vezano uz napuštene i zlostavljane životinje.

Smatra kako je važno da njezina kćer zna kakve nemilosrdne brutalnosti se izvršavanju nad tim jadnim životinjama.

Dok moje zdravstveno nije toliko važno da bi ga uopće spomenula, zapravo ja joj uopće nisam važna.
Ne mogu se sjetiti kada me zadnji put pitala kako sam, šta ima novo u mome životu, trebali mi što.

Ne! Pobogu Lana! Kako možeš misliti samo na sebe, pa nisi ti najvažnija na ovome svijetu. Sram me može biti.

Kad razmislim i bolje je da ne zna što se događa u mome životu.
To je moja privatna stvar, ne tiče je se Felix, niti u kakvom smo nas dvoje odnosu.
Iskreno ne bih znala što bih joj odgovorila kada bi mi postavila to pitanje.

U kakvom smo nas dvoje odnosu?
Zar je to toliko važno?

Najvažnije je kako se on i ja osjećamo kada smo zajedno.
Ja sam sretna, a mislim da je i on.
Čini me potpunom, osjećam se zapaženo, posebno i voljeno.
Možda, ne znam još.
Ali znam da mi godi njegova pažnja, volim nekome nešto značiti, pripadati nekomu, biti nečija.
Nadam se da se i on uz mene osjeća posebno ili kako god već.
Nadam se da me neće napustiti, barem ne još.
Nisam spremna da otiđe.
Ne još.
Potreban mi je.

Čujem korake kako se približavaju kuhinji.
Prilazi mi Felix, u boksericama je, kosa mu je skroz razbarušana, izgleda pospano i zbunjeno.

Rukama me grabi oko struka i naslanja glavu na moje tijeme.

"Koliko je sati?" Upita promuklim glasom.

"Dva ujutro je." Naslanjam glavu na njegova prsa, rukama ga grlim oko struka, osjećam toplinu njegova tijela na svojem.

"Kaj radiš tu? Idemo nazad u krevet." Kaže to pospanim glasom, prima me za ruku i vodeći me prema sobi.

"Bila sam žedna." Kažem hodajući za njim prema spavaćoj.

Gledam ga kako tetura, nije se još razbudio, čini mi se da sam ga izmorila. Sviđa mi se pomisao na to.
Osjećam se dominantnom, ali znam da nije tako, znam da je njegova riječ zadnja.

"Kako se osjećaš vezano uz sve što se dogodilo prije?"
Brzo ga upitam dok ulazimo u krevet.
"Umorno."
Leži na leđima, oči su mu zatvorene.
"Okey."
Kažem razočarano, ležim okrenuta prema njemu, čekam ga da otvori oči i pogleda me.
"Ako misliš na seks, bilo je fenomenalno. Ona tvoja roza haljinica je vrlo slatka. Ti si bila fenomenalna Lana."
Okreće se prema meni, gleda me u oči, mislim da mu malo idem na živce, očito je da je umoran, a ja sam naporna i dosadna kao i uvijek.

"Drago mi je da to čujem. A kaj ćemo dalje?"
Nisam više mogla izdržati, moram znati što dalje i kako dalje.
"Ništa, ja ću ispravljat vaše debilne seminare, ti ćeš ići na posao pretpostavljam. Sutra nemamo predavanje, sjećaš se."
Kaže to zijevajući.
"Istina. Okey, znači to je to. Ujutro odlaziš svojim putem, a ja svojim. Okey."
Pomalo sam razočarana, mislim da ću se rasplakati.
Ne znam što sam očekivala, da će reči kako se idemo vjenčati odmah iste sekunde.
Okreće se prema meni, draga me po kosi.

"Nemoj si ovo raditi. Nemoj samu sebe uništavati."
Još me nikada ovako nije gledao, ne mogu procijeniti vidim li razočarenje ili žaljenje u njegovim očima.
Možda oboje.
"Ako si sutra oko dva slobodna, mogli bismo otići za ručak. Rado bih ti nešto sam pripremio, ali neću stići. Kao što sam rekao čekaju me vaši debilni seminari."
Daje mi pusu u čelo, pa u obraz, prislanja svoje usne na moje.
"Može! Sutra se onda vidimo na ručku." Veselo kažem, ruke mu provlaćim kroz kosu, ljubim ga po vratu, čvrsto ga obuhvatim nogama oko struka.
"Lana. Lana! Dosta, idemo spavati."
Kaže to izvlačeći se iz mojeg zagrljaja.
"Zaboravljaš da sam ja u srednjim godinama. Moram imati svojih osam sati sna."
Kaže to namignuvši mi uz osmijeh. Primičem se uz njega, promatram ga dok tone u san.

Često zaboravljam da je duplo stariji od mene.
Zamišljam nas za dvadeset godina, ja u četerdesetima, a on u šezdesetima.

Ja bih vjerojatno bila na vrhuncu svoje karijere, a on na kraju svoje, djeca bi nam upisivala fakultete, ne bi smo zajedno dočekali prve unuke.

Obuzme me tuga odmah od te pomisli, pomisli da nas dvoje nemamo zajedničku budućnost, imamo ovo sada u ovome trenutku, sada.
Što god ovo bilo, ljubav, seks,sudbina, nevažno je.

Samo želim da što dulje potraje, da nikada ne prestane.