Sjajne male stvari

Osamnaesto poglavlje

Felix je odmah nakon predavanja izjurio iz predavaone. Ekipa sprema knjige u torbe, tipka po mobitelima i uz žamor napušta predavaonu.
Spremam stvari u torbu, primjećujem Patricijin ljutit pogled na sebi.
Podrugljivo joj se nasmiješim.

"Droljo!"
Dobacuje mi bijesno izlazeći iz predavaone.

"Koji je njezin problem? Kao da bi on ikada pao na nekoga poput nje." 
Maja podrugljivo komentira ustajući sa stolice držeći mobitel u ruci.

"Čuj Lana, javi mi kaj je bilo. Mislim ako ćeš htjeti. Ako te opet povrijedi i sjebe, napucat ću ga u jaja u svojim novim Chanelicama."

Kaže to kao da se šali, ali vjerojatno se ne šali. Daje mi pusu u obraz i izlazi iz predavaone.

Mobitel mi zavibrira. Poruka od Felixa. "Odmah dođi!"
Opaa netko je stvarno nestrpljiv i ljut. Ne odgovaram mu na poruku, već krećem prema njegovom kabinetu.
Ne kužim kaj sad on ima biti ljut.
On se ponio kao totalni šupak, ja nisam ništa kriva.
Sigurno me pokušava izmanipulirati.
Što više razmišljam to brže dolazim do zaključka da je Felix za mene jedna velika enigma.
Pokušavam ga shvatiti, ali jednostavno ne mogu.
Možda je i on samo sjeban kao i ja?

Kucam na vrata njegovoga kabineta.
"Slobodno je."
Čujem ga iz kabineta.
Ulazim i zatvaram vrata za sobom.
Felix sjedi za velikim radnim stolom koji je zatrpan papirima i knjigama, puši cigaretu i zuri u mene.
"Htjeli ste me vidjeti, profesore."
Zadnju riječ izgovaram sarkastično, smiješno mi je obraćati mu se sa vi.
"Jesam. Sjedni slobodno, zapali jednu." Kaže to skroz ležerno, ali lice mu i dalje ozbiljno izgleda.
"Mmm ovaj, okey. Sigurno smijem?" Zbunjeno upitam vadeći cigarete iz torbe.
Gleda u mene kimajući glavom u znak odobrenja, prevrće upaljač među prstima. Primjećuje da ja ne mogu svoj pronaći pa mi dobaci svoj.
"Hvala ti."
Kažem sa smiješkom na licu, duboko uvlačim nikotin u pluća, osjećam kako me cijelu ispunjava.
Felix i dalje šuti, uvalio se u stolicu, prstima prolazi kroz kosu, uvlaći dim cigarete u sebe.
U zraku se osjeća neka napetost, možda nelagoda, ne znam.
Čudna je atmosfera, on je čudan.
"Kaj s mojim seminarom nije dobro?" Moram prekinuti ovu tišinu, probija me kroz prsa, ne mogu je podnjeti.
Znam da sam najbolji seminar napisala, možda ne najbolji, ali znam da mi se nije ni jedna greška desila.
"Kaj? Aa seminar. Ništa, jeben je. Maksimalan broj bodova si dobila."
Kaže to pomalo zbunjeno, čini mi se da sam ga prekinula u njegovim mislima.
Pitam se o čemu razmišlja.
Uvlačim dim, sjedim u stolici nasuprot njegova stola prekriženih nogu, zbunjena sam.
Što smjera, skuplja li hrabrosti za ispriku ili što?
"Pokušavam smisliti nešto što bi imalo smisla. Nešto što će opravdati moje ponašanje prema tebi."
Zuri u kut sobe, ne gleda me, izgovara te riječi smireno, posramljeno.

"Zapravo nema opravdanja.
Ponio sam se prema tebi kao prema nekom smeću.
A istina je ta da sam ja smeće, najobičnije smeće.
Oprosti Lana, oprosti za sve."
Gleda u mene blaga izraza lica, sram ga je, izgleda posramljeno.
"Isprika prihvaćena. Felix, gle ja ne znam što se dogodilo to jutro, zašto si tako postupio, zašto si se tako ponio prema meni. Bila sam u jebenoj komi dva tijedna, ali prešla sam preko toga. Gle nebitno je, samo nemoj to više ponoviti. Molim te."
Postalo je nebitno, samo mi je on sada bitan, želim ga, želim biti njegova, istina je da ja više ne znam kako biti bez njega.
"Žao mi je Lana. Stvarno."
Otvara ladicu u stolu tražeći nešto u njoj.
"Imam nešto za tebe.
Podsjetilo me na tebe."
Iz ladice vadi crnu kutijicu za nakit.
Stavlja je na stol pred mene.
Kupio mi je nakit, jel ovo neka fora ili nešto?
Ne razumijem, zašto? Iz krivnje?
"Hmm, nisi trebao. Ali hvala ti. Iskreno ne kužim zašto si mi išta kupovao."
Zbunjeno uzimam kutijicu, vrtim je među prstima.
"Samo ju otvori. Ako ti se ne sviđa baci ju, svejedno je."
Naginje se preko stola i zuri u mene, čeka moju reakciju kada otvorim kutijicu.
Otvaram kutijicu, u njoj je tanka srebrna ogrlica sa dijamantnim privjeskom u obliku ruže.
Dijamant!? Čekaj, kaj, zašto? Zbunjeno piljim u njega.
"Makni taj zabrinuti i zbunjeni pogled s lica. Podsjetilo me na tebe, zapravo u zadnje vrijeme mnogo toga me podsjeti na tebe."
I dalje zuri u mene sada sa laganim smiješkom na licu.
Je li ovo neki pokušaj manipulacije?
Ne razumijem.
"Zašto te ruža podsjetila na mene?"
Držim kutijicu u rukama i dalje zureći u njega.
"Njezina svijetlost,čednost, čistoća. Podsjetilo me na tebe.
Toliko čistu, nevinu, lijepu, mladu.
Svjestan sam i koliko tvoja lijepota može biti opasna.
Znaš ruže te mogu poprilično raniti, pogotovo ako imaju puno trnja."
I dalje me gleda sa smiješkom na licu.
"Felix. Ne razumijem? O čemu ti? Kaj sad sve ovo znači?"
Ne razumijem ga, što ova predstava treba značiti?
"Kako ne razumiješ Lana. Sjebao sam." Kaže to sarkastično se smijući.
"Što si sjebao?"
Zurim u njega.
Jel on psohički okey u ovom trenutku?
"Spavao sam sa studenticom. Sa svojom studenticom. To je prvi zajeb. Povrijedio sam te to je drugi zajeb.
A treći zajeb je taj što si mi se zavukla ispod kože, to mi se s nikime do sada nije dogodilo. To me plaši"
Izgleda tako pokorno, zbunjeno, izgubljeno, ovakvog ga još nisam vidjela.
Ustajem sa stolice, dolazim do njega, sjedam mu u krilo, stavljam svoje rukenu njegove.
"Čega te strah?" Upitam gledajući ga u oči. Osjećam njegovu toplinu, njegov miris, koliko mi je nedostajao.
"Sebe samoga. Ne želim te sjebati još više nego što to jesi."
Rukama mi draga kosu, vrat, pogled mu zastaje na mojim usnama.
"Nećeš! Molim te! Ne odguruj me od sebe." Osjećam kako mi suza klizi niz obraz, steže me u prsima, ne želim ga izgubiti, ne želim da ode.
"Jebemu Lana."
Kaže to strogo, grabeći me rukama oko struka, prislanja svoje usne na moje, ljubi me, rukom me čvrsto grabi za kosu, ne pušta me iz svog naručja.
Zabijam svoje ruke u njegovu kosu, grabim ga za košulju, želim sve strgati sa njega, želim ga sada, odmah, želim sve.
Grize me za vrat, rukama mi stišće grudi, stenjem od užitka, osjećam njegovu erakciju na svojem boku. Želi me isto kao što i ja njega želim.
"Lana..."
Gleda me u oči, čvrsto me drži, ne pušta me, vidim mu žudnju u očima.
"Felix."
Gledam ga u oči, uzdihana sam, žudim za njime, želim ga.

Začujemo kucanje na vratima. Brzo skočim iz njegova krila, popravljam majicu, sjedam na stolicu nasuprot njegova stola.
"Pričekajte!"
Felix se zadere, popravljajući si košulju i kosu, gleda u mene sa smiješkom na licu.
Uzvraćam mu smiješak, ustajem sa stolice uzimajući ruksak u koji spremam kutijicu sa ogrlicom.
"Hvala vam profesore, poslat ću vam ispravljeni seminar što prije."
Glasno to izgovaram približavajući se vratima, i dalje se smiješim.
Felix hoda za mnom, smiješi se, grabi me rukom oko struka i privlaći me sebi, prislanja svoje usne na moje, ljubi me.
Pušta me iz narjučja i odmakne se dva koraka od mene i dalje ne miče smiješak sa lica.
"Pokušajte danas poslati ispravak kolegice."
Kaže to otvarajući vrata.
"Naravno, večeras šaljem mail."
Izlazim iz njegovog kabineta.

Ispred vrata stoji Patricija.
Šta ona tu radi?
Zurim u nju, uzvraća mi ljigavi osmijeh.
Prolazi pored mene kao pored duha, ulazeći u Felixov kabinet čujem ju kako govori "Dobar dan profesore, hvala vam što ste našli vremena za mene.".
"Naravno kolegice, da onaj vaš seminar, ajme meni..."
Čujem Felixa kako to govori zatvarajući vrata kabineta.

Bila sam u pravu, napisala sam jebeno dobar seminar, a Patricija, ona samo može sanjati da bude na mojem mjestu.