Sjajne male stvari

Osmo poglavlje

Za deset minuta stižemo u kafić, zapuhne me miris kave i kroasana. Svira klasična glazba,atmosfera je opuštena, nema puno ljudi. Interijer me ostavlja bez daha. Zidovi su ispisani notama, stolovi su od javorovog drva,krase ih vaze sa crvenim ružama,umjesto stolica nalaze se zelene fotelje, a u sredini kafića nalazi se veliki bijeli piano.
Sjedamo za stol u kutu jedno nasuprot drugome.
"Kako vam se čini?" Upita lupkajući prstima po stolu, djeluje uzbuđeno.
"Jako je lijepo, čudim se kako nisam nikad bila ovdije." Proučavam note na zidovima, jedini je nedostatak što ih ne znam čitati.
"Možda je premirna atmosfera za vas? Ja ne volim buku i gomilu ljudi na jednome mijestu, tako da mi je ovdje savršeno." Proučava meni, pramen kose pada mu preko lica, sviđa mi se njegova kosa, voljela bih rukom proći kroz nju.
"Ni ja ne volim gužvu i buku. Zapravo ja sam kao neka starica, rađe provodim noći doma u krevetu nego po klubovima." Starica? Ozbiljno Lana, sad si mu dala materijala za ismijavanje.
"Ne bih rekao starica, prije bih rekao da ste zreli za svoje godine. Dobri ste, dragi, mirni." Gleda me naslonjen u fotelju, opet rukom prolazi kroz kosu. Smatra me dragom? Počinjem se rumeniti, pitam se zašto me pozvao na kavu, kakve su mu namjere? Konobar dolazi preuzeti našu naruđbu. Oboje naručujemo caffe latte, sendvič od piletine i avokada za njega, a za mene muffin od borovnice.
"Samo muffin?" Upitno me pogleda, izvlači kutiju cigareta iz džepa.
"Pojela sam cijelu pizzu jutros pa sam još sita." I upravo sam ostavila dojam prasice koja za doručak sama pojede cijelu pizzu. Sama sebi se čudim koliko mi je stalo do njegovog mišljenja i kakav ću dojam ostaviti.
"Pa to je fenomenalan doručak, ja sam jutros samo kavu popio. Iskreno nisam imao ni volje za jelom jutros, ali sad sam stvarno gladan." Gleda mu pušeći cigaretu, pomakne kutiju prema meni ponudeći i meni cigaretu.
"Hvala vam." Zahvaljujem paleći cigaretu. Konobar donosi naša pića i hranu.
"Ajme napokon, stvarno sam gladan. Kad sam gladan lako se dam iznervirati." Odgrize veliki zalogaj sendviča kimajući glavom. Njegov sendvič izgleda sjajno, a i dobro miriše za razliku od mog muffina koji je tvrd i suh. Pet minuta sjedimo u tišini zaokupljeni hranom.
"Ako vas smijem pitati kako to da ste došli u moju knjižaru danas?" Upitam nervozno tapkajući nogom o pod. Sad kad se uvrijedi ili naljuti i pobjegne od mene kao onaj dan u knjižnici.
"Trebao sam predah od pisanja, sjetio sam se vas i te knjižare za koju nikad prije nisam čuo. Ulovila me znatiželja zapravo." Smiješka mi se naginjući se bliže stolu, a time bliže i meni.
"Pišete knjigu?" Upitam iznenađeno, ne znam ni sama zašto me to iznenadilo, napisao je već tri knjige i izdao preko dvadeste istraživačkih radova i članaka.
"Započeo sam prije tri mjeseca, istražujem utjacaj društva na naša tijela. Pisao sam do kasno u noć, jutros krenuo u prepravljanja i u jednom trenutku sam se sav i pogubio u silnim greškama..." Rukom protrlja oči, djeluje umorno.
"Sigurna sam da sad kad ste pojeli i malo predahnuli,da će nastavak pisanja proći bez problema." Stvarno je zaluđen svojim poslom, ili je možda samo usamljen pa se zatrpava poslom. Pitam se čime se bavi u  slobodno vrijeme, pisanjem stručnih knjiga? To baš i ne zvuči opuštajuće i zabavno, ali možda on to ni ne želi.
"Ahh moja moralna podrška. Ne znam, mislim da sam za danas gotov sa pisanjem." Ispija veliki gutljaj kave, opet prevrće upaljač u ruci, zamišljeno me promatra.
"Što ćete onda raditi, ako nećete pisati?" Brzo ga upitam uopće ne razmišljajući o pitanju. Zašto bi ti rekao što će raditi, zašto te uopće briga? Ljutim se na samu sebe.
"Ne znam, nemam ništa u planu. Što biste mi vi preporučili da radim?" Gleda u mene smiješkajući mi se, opet ga zabavljam. Što sad Lana!? Mozak mi ubrzano radi, ali ne smišlja apsolutno nikakav odgovor.
"Paa ne znam, nešto zabavno. Nešto što volite i što vas zabavlja." Brzo kažem zamuckujući. Mogu namirisati njegovu kolonjsku, srce mi užurbano tuče, postaje mi vruće. Promatram njegove velike ruke, vrtenaste prste, ne primjećujem trag od prstena.
"Svakakve ideje mi padaju na pamet, ali za veći dio njih bih trebao partnera točnije partnericu." Ne miče pogled sa mene, obrazi mi gore, ugrizem se za usnicu. Jesam ja njega sad dobro razumjela, trebala bi mu partnerica za to što mu se mota po glavi, pitam se o čemu točno sada razmišlja.
"Često vam se to događa?" Naslanja se u fotelju, promatrajući me.
"Koje?" Skamenjeno sjedim, piljeći u njega, osjećam kapljice znoja koje mi klize niz leđa.
"Da se zarumenite, primjetio sam to na vama mnogo puta." Rukom pokaže prema mome licu. Samo u vašoj blizini, pomislim.
"Da ovaj, ne znam, valjda da." Ne znam što da mu odgovorim na to pitanje, primjetio je da mi se to događa u njegovoj blizini i sad likuje.
"Hmm zanimljivo. Što kažete na to da vas odpratim nazad do knjižare?" Upita, vadeći novčanik.
"Ja ću platiti stvarno ne morate, sigurna sam da imate posla, nemojte se samnom opterećivati." Brzo igovaram tražeći novčanik, kojeg sam po svemu sudeći ostavila doma.
"Ne dolazi u obzir, ja sam vas pozvao na kavu. Ne opterećujete me, zapravo naprotiv, ugodno mi je u vašem društvu, smatram vas vrlo zanimljivom i pametnom." Kaže ostavljajući na stolu i poprilično velikodušnu napojnicu. Sjedim nepomično, želi se nastaviti družiti samnom? Hajde Lana, brzo odgovori da, želiš ga znaš i sama to, neprestano misliš o njemu, hajde ovo ti je prilika, u glavi se derem na samu sebe.
"Može, da! Da voljela bih da prošećemo nazad do knjižare." Kažem uzbuđeno, ne skrivam smiješak na licu koliko sam sretna, kao malo dijete kada dobije lizalicu.
"Hahaha drago mi je da vas ne dosađujem." Radosno govori dok izlazimo iz kafića.
"Lijepo mi je u vašem društvu. Rado bih čula više o vašoj novoj knjizi." Kad bolje razmislim, zašto ne bismo ovo ponovili. Pa samo smo popili kavu i malo čavrljali, što ima loše u tome?
"Da shvatim ovo kao poziv na piće, ručak,spoj?" Smije se, zaintrigirana me gleda, izgleda mlađe dok se smije, ali dok se stvarno iskreno smije.
"Pa ovaj... mislila sam ako želite razgovarati ili se družiti..." Lice mi gori, počinjem se znojiti, zaustavljamo se ispred knjižare, nervozno ga gledam grizući usnu.
"Bilo bi mi drago ovo opet uskoro ponoviti. Evo, kada se odlučite javite mi se ili ako samo želite razgovarati. Kako god bit će mi drago." Pruža mi svoju vizitku, sa smiješkom mi namigne prelazeći cestu.
Nepomično stojim, gledajući u njegovo broj na vizitki, mogu mu se javiti ako poželim razgovarati, srce mi ubrzano lupa, osjećam se tako uzbuđenom i sretnom.
Ne sjećam se kada sam zadnji put bila ovoliko sretna.