Sjajne male stvari

Drugo poglavlje

Uletim u predavaonu uzdihana, rumena u licu, kosa na vratu mi je znojna i sljepljena, ali sada izgleda ko da ju je 5 volti opalilo.

Predavaona je puna, 40 pari očiju zuri u mene, primjećujem Maju kako mi iz drugog reda maše pokazujući prazno mijesto pored sebe. Dok sijedam na svoje mijesto primjećujem tišinu u predavaonici. Vadim bilježnicu i počinjem prepisivati s ploče doc.dr.sc. Felix Tanasovski, uvodno predavanje u statistiku.
Podižem pogled prema radnom stolu pored ploče, muškarac u ranim četrdesetima, svijetlosmeđe kose, svijetlosmeđih učiju koje se kriju iza naočala gleda u mene zamišljena pogleda.
"Kolegice!" Kaže strogo i glasno.
"Drago mi je da se nam ste uspijeli pridružiti. Kasnite samo 50 minuta." Izgovara to s prezirom u glasu.
"Ispričavam se, stvarno mi je žao. Neće se ponovit." Kažem uspuhano zamuckivajući.
Sranje ja i moja trema prilikom javnog nastupa, ili obraćanja većoj skupini ljudi samo što je u ovom slučaju to ovaj arogantno bezobrazan muškarac.
"Kako vam je ime kolegice?" Upita me s podsmijehom u glasu. Naginje se prema naprijed naslanjajući glavu u dlanove. Vidim moja pojava i zbunjenost ga trenutno jako zabavljaju.
"Lana. Lana Radman." Kažem zamuckivajući. Jebemu, sve više se uvjeravam kako bih trebala krenuti kod logopeda ili nekog psiho terapeuta.
"Sjajno kolegice Radman, sada kada ste s nama što kažete na ideju da nastavimo s predavanjem." Kaže i glasno se nasmije, te bez stanke nastavi govoriti o Augustu Comteu, ocu sociologije.
Osjećam kako mi obrazi gore, a srce nekontrolirano tuče. Koji kurac?!
Ok, Lana sada kada si se osobno uvijerila da je lik arogantni šupak potrudi se dolaziti na vrijeme na njegova predavanja. Može? Najrađe bih samu sebe ošamarila koliko sam ljuta na sebe i koliko me sram.
Maja se premeškolji po stolici do mene.
"Hejj koka pa tu si, noo u čem je sad bed, malo si kasnila i kaj sad." Šapče Maja točnije trudi se šaptati, ali ju prevranje žvake jezikom u tome spriječava.
"Dobro priznajem kasnim skoro sat vremena, frizura mi nije idealna, ali ne shvaćam zašto ga to toliko zabavlja." Šapčem s prezirom u glasu.
"Pauza 10 minuta." Felix brzo procijedi, te se sa kutijom cigareta u ruci zaputi prema stražnjem dvorištu.
Jupi! Sad moram i puš pauzu s njime dijeliti. Kopam po torbi tražeći cigarete.
"E ja ti ne idem, prestala sam. Oke dobro prestajem." Blebeće Maja pored mene, tipkajući poruke na Tinderu nekome pod imenom Big daddy. Big daddy? Ozbiljno?
"Što ti kaže Big daddy?" Upitam rugajući joj se. Preokreće oči dok vadi novi paket žvaka iz torbe.
"Ha ha ha jako si smiješna, ajde ako nemaš pljugu nažicaj od nekoga. Tvoj novi omiljeni profesor sigurno ima koju viška." Smije se glasno, kao da je to smiješno.
Promatram ju. Njezina kratka crna bob frizura besprijekorna je kao i uvijek, umjetne trepavice su uredne, crne lakirane marte, crne traperice, majica s karikaturom Boba Marleya koju krasi mrlja od kečapa. Maja danas izgleda kao neki emo hippie, a sutra će doći kao plavuša s Harvarda najvijerojatnije, all in pink. Zamišljam kako bi mi život bio mnogo jednostavniji kada bih bila više slična Maji.
Bez obzira na nenormalne količine brze hrane koju svakodnevno jede i količine alkohola, normalne je tijelesne težine, točnije izgleda kao model. Dobro da je viša nekih 30 centimetara izgledala bi kao model, ovako podsjeća na Zvončicu iz Petra Pana.
Ulazim u stražnje dvorište, grupica od 5 dečkiju sijedi na klupici i razgovara o Minecraftu. Stotinjak metara od njih stoji profesor Felix, puši cigaretiu i glasno se smije dok razgovara na telefon.
Koja sjajna ekipa me dočekala.
"Ej bok, mogu nažicat cigaretu?" Upitam sramežljivo. Znači na popis moram i pljuge nadodati, sjajno.
"Evo." Kaže Dario dodajući mi crveni Malboro. Jaka cigareta na prazan želudac, sjajna odluka koja ide u korist tvome zdravlju Lana, mislim si paleći cigaretu.
"Hvala ti, zaboravila sam svoje doma." Kažem.
Dario samo kimne i nastavi me ignorirati kao i ostatak njegovih prijatelja.
Pogledam na drugu stranu dvorišta, Felix i dalje telefenira i smije se. Proučavam njegovu građu, visok preko metar osamdeset, za svoje godine dobre mišićave građe rekla bih, obućen je u crne bajkerske čizme, tamno plave traperice, sivi džemper i crni kaput. Opušteni, pomalo mladenački stil mogu priznati.
Ne vidim ima li vijenčani prsten,ali po tom arogantnom stavu rekla bih da nema. Zapravo je privlačan muškarac s obzirom na njegove godine, muškarci kada navrše četrdeset pretvore se u odvratne masne, debele krumpire sa smrdljivim nogama. Fuj, odmah se naježim misleći o tome.
Trznem se iz svojih misli.
"Kolegice Radman ja da sam na vašem mjestu požurio bih s tom cigaretom. Pauza se bliži kraju, jedino ako smatrate da vam je potrebna pošto ste od ranog jutra budni."
Kaže podrugljivo i zalupi vrata za sobom, to čak nije ni pitanje već opaska. Koliko je bezobrazan i arogantan, zar ne može na nekom drugom iskaliti svoj bijes i frustraciju.
Evo neka maltretira Duju, kolega iz Splita koji svaku riječ zateže i kad god ga se opomene da krene na vrijeme predavati seminare pogledat će te kao da si malouman i reći nešto u stilu "ma alo mala ajde pomalo, vikend je tek proša još se nisam otriznija". Evo ja sam sad sva izfrustrirana čim se sijetim Duje i njegovog naglaska i lijenosti. Prestanem razmišljat o Duji i Felixu te krenem žuriti prema predavaoni. Zaključujem da mi je u ovo kratko vrijeme koliko ga poznajem Felix prouzročio veliki stres. Zašto? Moram se prestati fokusirati na njega i nejgovu bahatost. Sjetim se Maje i njezinog mota "ma ajde koka jebeš to, popij jednu kratku, zbaoravit ćeš sve brige". Maja svaki problem riješava tekilom ili ako je u pitanju ljuti dečko seksom. U ovoj situaciji seks ne dolazi u obzir, naravno. Ulazim u predavaonu, sjedam na mijesto, po atmosferi zaključujem da još nije započeo nastavak predavanja, pogledam prema Felixu, zuri u ekran mobitela namrštena izraza lica. Možda lik ima bipolarni poremećaj. Ne, ne, ne jebeš njega! Razmišljam kako nakon predavanja moram u kupnju. Na dlan nadopisujem cigarete i tekila.