Sjajne male stvari

Dvadeset drugo poglavlje

Prošla su dva tijedna od izlaska s Felixom.
U ta dva tijedna par puta sam nazvala Felixa, nadajući se izlasku s njim, ali uzalud.
Uvijek je imao neki izgovor, previše obaveza na faxsu, silne konzultacije, sastanci, gostujuća predavanja i tako u nedogled.
Osjećala sam se zanemareno i napušteno, ali iskreno već sam se počela navikavati na takvo njegovo ponašanje.

Umjesto skrivanja u krevetu sa flašom vina i grickalicama odlučila sam napokon pospremiti stan, izbaciti svo nepotrebno smeće i detaljno usisati.

S Majom sam se odvezla do Ikee i ostavila pravo malo bogatsktvo ondije, kupila sam novi rozi kauč, bijele police za knjige i bijeli stolić za kavu.
Maja mi je izabrala stalak za butelje vina, rekla je da je to njezin poklon meni za  nastavljanje dalje bez šupka Felixa i njegovog jebanja u mozak.
Naravno da sam taj poklon ja platila.

"Hejj bitna je namijera, nije sve u novcu!" Maja je uvrijeđeno uzviknula čim je primjetila moje mrštenje dok blagajnici dodajem svoju kreditnu karticu.

Imamo dva tijedna rupe u rasporedu, Felix nam nije nikakav mail poslao vezano uz termin ispita, iako nisam toliko zabrinuta što se tiče ocijene, znam da ću dobiti pet.
Za one koji su predali zadovoljavajući seminar Felixov predmet je završi.
Dobro još je preostao zlazak na ispit i prolaz ispita.

Za tri dana nam počinje izborni kolegij i naravno da sam ja upala na njemački.
Predaje ga profesorica Kantar, jedna starija gospođa, koja se oblači kao da dolazi u crkvu, ima visoka očekivanja i vrlo je stroga.
Zamišljam ju kako šeće po predavaoni s ravnalom u ruci kontrolirajući vodimo li svi bilješke.
Sumnjam da ću na njezinom ispitu uspjeti dobiti više od tri.
Njemački godinama nisam govorila, a kamoli pročitala ijednu rečenicu njemačkoga.

Divim se svojem novom kauču i policama, primjećujem da mi nedostaje zelenila, neko cvijeće ili manje drvo, zapravo kad razmislim najbolje kaktus.
Njega treba zaljevati jednom mijesečno kaj ne?
Ili možda da  preko Amazona naručim kopije antičkih skulpturi, Aristotelovu glavu ili tako nešto.

Odjednom mi se glasno javi želudac, pogledam na sat skoro je dva poslijepodne.
Sjetim se njemačkog i profesorice "Kante", uzimam papirić te zapisujem popis knjiga koje će mi trebati, ako plainiram položiti taj ispit.
Bacam novčanik, cigarete, papire i kemijske u ruksak.
Na sebi imam crnu usku dekoltiranu vestu, traperice izdrapane na koljenima i marte. Oko vrata mi blista Felixova ogrlica, ne prođe dan da ne mislim na njega.

Izlazim iz zgrane da ulicu, kosa mi je čupava i viri na sve strane, zaboravila sam se počešljati. Ma ko ga jebe.

Šećem do gradske knjižnice razmišljajući hoću li za ručak uzeti salatu ili Big Mac.

Ne mogu obuzati smiješak na licu prisjećajući se Felixa u njegovoj ogromnoj kuhinji, bijela košulja pripijena mu je uz tijelo, pramen kose pada mu preko čela dok sijetcka povrće.

Zamišljam njegove velike ruke, vretenaste mišiće, velike dlanove i duge prste.

Žudim za njegovim rukama na svojem tijelu, da ponovno strgne odjeću sa mene, vuče me za kosu i svoje tijelo pripjubi uz moje.

Brzo i bez razmišljanja otvaram galeriju i iazbirem sliku sebe u crnoj uskoj prozirnoj haljinici, naglašava moje bujne grudi i bokove.
Sliku šaljem Felixu uz poruku :"Želiš li jedan dan svratiti na večeru?"

Nakon petnaest minuta otvaram chat da provjerim jesam li poslala poruku.

Ne mičem pogled sa ekrana mobitela, zurim u dvije plave kvačice,
bio je aktivan prije pet minuta.
Seenao me.
Ignorirao.
Koji. Kurac. Se. Događa.