Sjajne male stvari

Dvanaesto poglavlje

Približavamo se vratima njegovog stana, stane i okrene se prema meni.
"Nemoj se sad samo uplašiti."
Kaže ozbiljno. Uplašiti? Čega?

Ajme sad kad je i on jedan od onih odvartnih,neurednih muškaraca, kutije pizze zatrpavaju kuhinju, neoprano suđe, smrdljive čarape, prljavi veš. Nije valjda isti kao i moj tata, želudac mi se odmah preokrene.
Primjećuje da nepomično stojim i zurim u njega.

"On se samo voli igrati to je sve." Kaže sa smiješkom na licu i namigne mi.
"Ahaa, a tko to..." Pokušavam postaviti pitanje, ali ulazna vrata se otvaraju i kroz njih istrči ogromna smeđa doga. Skače oko mene, uspije skočiti i na mene, slini i maše repom. Ajme odvratno, zašto bi takvog psa imao, kao tele je.
"Smoki! Dosta! Unutra, odmah!" Felix strogo vikne, rukom mu pokazujući da uđe u stan.
Smoki? Hahahaha simpatično ime, stvarno je maštovit. Smoki ga odmah posluša i otrči natrag u stan.
"Oprosti. On nije opasan, samo je blesav i zaigran."

Smiješka mi se i prima za ruku, zajedno ulazimo u stan.
"Ma uredu je, samo se nisam nadala da će to biti doga i da se još zove Smoki."

Pogledom prelazim preko ogromnog dnevnog boravka. Velika tamno zelena kutna garnitura, drveni stolić, drvene police za knjige, preparirana jelenja glava nalazi se na zidu pored polica za knjige. Cijeli moj stan je kao njegov dnevni boravak. Ne mogu ni zamisliti koliko košta ovakav stan i još je u centru Zagreba.

"Ideš! Moj stan je konzerva u usporedbi s tvojim." Govorim promatrajući veliki kristalni luster.
"Hahahaha! Siguran sam da nije konzerva." Promatra me veselim izrazom lica, vjerojatno izgledam kao malo djete u trgovini slatkiša.

"Da dobro to je dnevni boravak. Hoćemo do kuhinje?" Kaže to kao da je pitanje, ali nije jer je već krenuo prema kuhinju, požurim za njim.
Kuhinja je crno bijela, sjajna, čista i uredna. Sjedam na jedan barski stolac gledajući Felixa kako odlazi po čaše u ormarić.
"Sjajna kuhinja. Znači li to da voliš kuhati, znaš kuhati?"
I dalje sam začuđena, moj stan pogotovo kuhinja naspram njegove je smetlište. Stvarno se moram primiti pospremanja i napokon iznjeti smeće.
"Znam da, zapravo jako dobro kuham." Ponosno kaže, pred mene stavlja butelju crnog vina, točnije Les Meysonniers staro 10 godina, francusko vino, zaključujem po ovome Les.
Pitam se kako bi mu se svidio moj izbor vina, najjeftiniji Plavac mali iz Konzuma ili još bolje Ribar, litra crnog vina za samo trinaest kuna.
Hahaha vjerojatno bi mi uputio pogled kao da sam mentalno zaostala.

"Ako mi ne vjeruješ, mogu ti dokazati." Otvara butelju i natače vino u čaše.
"Ne, ne. Vjerujem ti. Stvarno ne moraš kuhati samo zbog mene."
Brzo kažem zamuckivajući, razmišljam kako mu spavaća soba izgleda, kada će mi nju pokazati.
"Pa inače kuham samo zbog sebe, sada bih kuhao zbog tebe i sebe."
Kaže to sarkastično, kucne svojom čašom o moju i otpije gutljaj, iz ladice vadi pregaču i veže ju oko struka.
"Onda može, iznenadi me. Mogu ti pomoći, ako želiš?"
Otpijam veliki gutljaj vina, slatko je, za moj ukus preslatko.
"Ne ne, ti sjedi tu i samo uživaj. Kakvo ti je vino?"

Na pult stavlja papriku, rajčicu, tikvice, salatu, iskreno jedva čekam da mi skuha nešto, bilo što, gladna sam.
"Dobro je, fino je. A što ćeš kuhati?" Promatram ga kako sjecka povrće, kako je samo zgodan, kosa mu pada preko lica, vidim mu mali smiješak na licu.
"Priznajem neće biti spektakularno, ali brzo će biti gotovo. Ti odgovara tjestenina u umaku od povrća i gambera?"
Upita ne gledajući me, vadi tave iz ormarića, pult je odjednom zatrpan posuđem i povrćem.
"Ja sve jedem. Baš sam gladna zapravo." Ispijam čašu vina do kraja, razmišljam da izujem štikle, užasno me žuljaju, čini mi se da su mi raskrvarile noge.
"Odlično! Požurit ću, za pola sata će biti gotovo."
Nasjeckano povrće prži na tavi, namigne mi, odmah se zacrvenim i nasmijem.

Smoki dotrči do mene sa lopticom u ustima, maše repom, stvarno je zaigran.
"Smoki! Ne sada, ne možemo sada van, imamo gosta."
Felix ga podraga po glavi.