Sjajne male stvari

Trinaesto poglavlje

Budim se gola u njegovom king size krevetu, pitam se zašto ima king size krevet ako je sam. Sigurno kako bi svaki tijedan novu curu u njega dovodio.
Dosta Lana, dosta! Sinoć je bilo tako lijepo, on je bio tako nježa, a opet tako stravstven. Jučerašnja večer bila je tako savršena, osjećala sam se sigurnom. Bila sam njegova, samo njegova, a on je bio moj, bili smo jedno.

Ustajem iz kreveta, oblačim gaćice, grudnjak i jednu od njegovih majici iz ormara.
Žurim do kupaonice, čujem glasnu glazbu kako svira iz kuhinje.
Brzo ulazim u kupaonicu, gledam se u ogledalo, kosa mi je rasčupana, na vratu uočim tri velika ljubavna ugriza.
Smiješim se svom odrazu u ogledalo, prisjećam se svega što se noćas dogodilo.
Felixovo čvrsto tijelo, njegove ruke na meni, njegove usne na mojem tijelu, njegovu težinu na sebi, njegov pogled kojim me proždirao.
Kako je samo dobar u krevetu, strastven i pun požude, grub ali ne pregrub.
Seks je bio fenomenalan, dva puta sam svršila, nikada ne bih pomislila da ću takav užitak doživjeti sa toliko starijim muškarcem.
Od same pomisli na Felixa osjetim leptiriće u trbuhu, brzo uzmem njegovu četkicu za zube, operem zube, umijem se, obrišem tragove maskare i odtrčim do kuhinje.

Felix servira doručak na tanjure, omlet, male pogačice i salata, cijela kuhinja miriše po kavi i pečenim jajima.
Osmijeh mu se pojavi na licu čim me ugleda, kosa mu je nepočešljana, na sebi ima samo donji dio trenirke, hvalisa se svojim utegnutim i mišićavim torzom.
"Dobro jutro, slatkice!" Uzbuđeno kaže te mi namigne.
Srce mi ubrzano tuče, obrazi mi se rumene, ne mogu maknuti osmijeh s lica, brzo potrčim prema njemu i bacim mu se u zagrljaj.
Osjećam njegov miris, njegovu toplinu, njegove ruke oko mene, njegove usne na mojoj kosi.
"Dobro jutro!"
Brzo kažem i dalje ga čvrsto grleći, ne želim ga pustiti, želim ga samo za sebe, ne mogu se zamisliti bez njega.
"Vidim naspavala si se. Dobro, ajmo sad doručkovat, jer ja za sat vremena moram krenuti u grad."
Poljubi me u kosu, pušta me iz zagrljaja i posjeda za stol. Pred mene stavlja tanjur pun hrane i veliku šalicu kave. Zbunjena sam, zar želi da što prije pojedem i odem. Želi me se riješiti?

"Ahaa, oprosti nisam znala da imaš obaveza."  Zbunjeno kažem, osjećam kako mi se oči pune suzama.
"Nema problema. Ma sljedeći tjedan održavam jedan seminar u Istri pa se trebam dogovoriti sa kolegama oko nekih detalja." Kaže pijuckajući kavu i pušeći cigaretu, primjećujem da on ne doručkuje.

Vjerojatno je pod stresom zbog posla na sveučilištu, pisanja knjige i sad taj seminar za koji prvi put čujem.

"Kada se vraćaš iz Istre?" Igram se hranom po tanjuru, odjednom sam izgubila tek.
"Ja održavam tri dana seminar, a kolegica dva dana. Znači tjedan dana me neće biti." Odgovara pomalo arogantno, tipka po mobitelu, uopće me ne gleda. Kolegica? Kakva sad kolegica? I ako seminar traje pet dana zašto ga sedam dana neće biti? Vjerojatno su mu ta dva dana potrebna za druženje i zabavu sa kolegicom. Možda za istu zabavu kao samnom nočas?

"Hmm kolegica i ti kažeš. Zanimljivo." Želim nestati, postati nevidljiva, želim leći i plakati, vrištati iz petnih žila.
Zar sam stvarno toliko naivna, sve ovo bila je predstava kako bi me mogao odvesti u krevet.
"Da Lana, kolegica. Imam ja i ženskih kolegica, a i prijateljica."
Podiže pogled s mobitela, ljutito me gleda.
Skoro pa da sam zaboravila koliko bezobrazan i arogantan zna biti.
Gdje je nestao onaj Felix s kojim sam spavala prije par sati, onaj dragi i osjećajan Felix.
"Dobro. Ne moraš odmah biti bezobrazan." Brzo kažem, palim cigaretu, pokušavam se sijetiti gdje su mi cipele i haljina, imam li uopće dovoljno novaca za taksi.

"Nisam bezobrazan, samo me čudi tvoje čuđenje. Zapravo zaboravi, moram se istuširati i spremiti." Kaže to tako hladno, nije me ni pogledao, uzima šalice i stavlja ih u perilicu posuđa.
Lana, glupačo! Glupačo! Glupačo!
Suze mi teku niz obraze, brzo ustajem i trčim prema spavaćoj sobi. Sa poda podižem haljinu i cipele, brzo se oblačim.

Dolazim do kuhinje, Felix telefonira i smiješi se.
"Da da, evo brzo dođem. Vidimo se Ivana." Kaže veselo, smiješi se.
Znači tijedan dana u Istri rezervirano je za tu kolegicu Ivanu.
Osjećam se kao govno, prevareno, zanemareno, izigrano i jadno.
Piljim u njega, promatram ga kako veselo tipka po mobitelu, uopće me ne doživljava, za njega sam nevidljiva.

Brzo izlazim iz stana, suze mi teku niz obraze, jecam i plačem na glas, nos mi je pun šmrklji.
Prolaznici me čudno gledaju, iskreno zaboli me.
Ne mogu prestati plakati, brzo tražim mobitel po torbici, zovem Maju.
"Alo." Javlja mi se promuklim glasom, probudila sam ju.
"Maja! Maja, on..." Ne mogu prestati plakati, glasno jecam.
"Lana! Kaj je bilo? Di si? Lana!" Maja zabrinuto viče na telefon.
Ne izgovaram ništa, nastavljam plakati još glasnije nego prije.
"Lana!  Kaj se događa?" Sada urla na mene od zabrinutosti.
"Oke sam, ovaj... dođem za nekih pola sata do tebe, može?"
Izgovaram to jecajući, cipele me užasno žuljaju, izuvam ih i odlučim hodati bosa.
Više me nije briga za ni za što.
Kako sam mogla biti tako glupa?
Stvarno Lana, zar si stvarno mislila da si posebna?