Sjajne male stvari

Dvadeset prvo poglavlje

Sjedim za blagajnom i čitam Ponos i predrasude, sjetila sam se onoga dana kada smo se Felix i ja sreli u knjižnici.
Još uvijek ga nisam pitala zašto su mu je ta knjiga draga.
Sva sreća da je subota pa radimo do dva.
Do sada sam imala samo tri mušterije od kojih je samo jedan dedek kupio najjeftiniji primjerak Braće Karamazovi, sumnjam da će u preostala dva sata do kraja smijene promet biti išta bolji.

Kako vrijeme prolazi sve više sam uzbuđena, za manje od pola sata zaključavam knjižaru i nalazim se sa Felixom.
Obukla sam usku ljubičastu haljinicu sa tratinčicama, bijeli kaput i bijele starke. Kosu sam svezala u visoki konjski rep kako bi istaknula Felixov dijamant koji nosim oko vrata, jutro sam uz Majinu

pomoć nalijepila trepuše i uredno izvukla tuš.
Gledam se u prednju kameru mobitela, izgledam zavodljivo, ali slatko.
Gledajući svoj odraz razmišljam kakve žene Felix zapravo preferira, mlade cure poput mene ili ipak starije i zrelije žene. Možda nekoga poput kolegice Ivane ili drolje Patricije?

Šećem Gornjim gradom, Felix mi je poslao lokaciju gdje se nalazimo.
Guglam lokaciju, mali ugodan restorančić imena Balon. Balon. Kakvo je to ime? Gledam slike restorana, ima prelijepu terasu, okružena je ružama, u sredini se nalazi veliko stablo smokve.
Izgleda slatko i romantično, podsjeća me na Italiju.
Od pete godine mi je želja posjetiti Italiju, ploviti jedrilicom, šetati cvijetnim livadama, jesti sviježe ubrane breskve sa stabla.
Voljela bih posjetiti Italiju sa Felixom.
Tako monogo stvari bih voljela učiniti sa njime, ali znam da je to nemoguće.
Ovo je samo jedna mala avantura koja će brzo završiti.
Moram toga biti svijesna.
Ne smijem sanjariti o našoj budućnosti jer je vjerojatno nemamo.

Ulazim u dvorište restorana.
Kamenim zidovima protežu se bršljan i biljke puzavice prepune žutih cvijetića, jedan cijeli zid prepun je velikih crvenih ruža, u sredini dvorišta nalazi se veliko stablo smokve, izgleda kao mjesto iz bajke.
Za stolom koji se nalazi u sijeni drveta smokve sjedi Felix, obukao je bež odijelo, kosa mu je uredno počešljena, čim me ugleda na licu mu se pojavi smiješak.
Prilazim stolu.

"Bok." Kažem veselo ljubeći ga u obraz.

"Bok Lana." Smiješka mi se, odmjerava me, proučava moju haljinu.

"Lijepo izgledaš." Kaže i dalje sa
smiješkom na licu.
"Hvala ti. Ti isto. Dobro ti stoji ta boja." Počinjem se rumeniti.
Je li ovo spoj? U glavi mi je totalni kaos.

"Mhmm. No dobro, što kažeš bijelo ili crno?" Miče pogled s mene na vinsku kartu.
Zbunjeno zurim u njega, lagano se počinjem znojiti. Sranje!

"Mislim na vino." Upitno me pogleda, podižući obrvu.

"Ahaa ovajj, bijelo. Ma zapravo ti odluči." Izgovaram to mucajući. Imam osjećaj kao da mi je mozak prestao raditi. Bože!
Što li ovaj čovjek misli o meni.

"Uzet ćemo Malvaziju onda. Bocu naravno." Smiješi se i namiguje mi.
Rukom doziva konobara za naš stol.

"Izvolite gospodo. Za što ste se odlučili?" Uljudno nas upita konobar, po izgledu zaključujem da ima godina kao Felix.

"Butelju Malvazije. Za mene orada sa žara i blitva." Felix mu pruži meni i vinsku kartu sa smiješkom na licu.

"Odličan izbor gospodine. A za vas mlada damo?" Konobar me gleda sa smiješkom na licu, pomalo ljigavim.
Vjerojatno me smatra sponzorušom ili nešto slično tome.
Fuj! Kako mi se gade takvi ljudi, prepuni predrasuda.

"Isto. Orada i blitva. Hvala vam." Brzo mu kažem, mičući pogled sa njega.
Kopam po torbici cigarete, počinje me hvatati nervoza.
Konobar se okreće i odlazi u restoran.

"I što kažeš na ovo slatko mjesto? Vrlo je privatno, sumnjam da ćemo ovdje naići na ikoga poznatog." Kaže to dodajući mi svoj upaljač, do sada je već naučio da skoro nikada nemam upaljač.