89

471 20 0
                                    

Rea
Rossi, Moor

- par dana kasnije -

"Rea?"
Mama me je tiho pozvala dok sam bez reči ulazila u kuću.
"Opet su ti kolena blatnjava."
Bez imalo ljutnje je rekla dok je išla za mnom.
Skinula sam kaput, jer je napolju tek početak aprila i veoma je hladno, te sam samo klimnula glavom u njenom pravcu.
Nisam imala snage da govorim.
Nisam želela da govorim.
"Kako se osećaš?"
Prišla mi je te mi je pomogla da skinem blatnjavu duskericu sa sebe.
"Mrtvo."
Jedva su mi reči napustile usta.
Nisam znala da nisam zaboravila da govorim.
Jedino što sam radila ovih poslednjih par dana je bilo plakanje i vikanje.
"Dođi, skuvala sam čaj."
Povukla me je ka dnevnom boravku ali sam odmahnula glavom.
Prišla sam, poljubila joj obraz te sam se okrenula i otišla na sprat.
U poslednjih tri dana sam šest puta išla na groblje i svaki dan sam imala isti ritual.
Odem.
Isplačem se.
Vratim se.
Odem u njegovu sobu.
Sednem na njegov krevet i krenem ponovo da plačem.
Ovaj put tiše.
Samo za moje uši i moju dušu.
Trudim se da pred Sienom i Kevinom ne plačem al' neretko me sustigne sve pred njima te se samo brzo okrenem i obrišem suze.
Siena dođe te me zagrli i dalje nesvesna gubitka kao i Kevin. Ali makar mi je uteha.
Iz dana u dan, osećam se kao da sve više boli.
Kao da nema granicu i da nikada neće prestati.
Noćima ne spavam, a jedem samo kada mi mama nešto u usta prisilno stavi.
Hodam, a želim da ne mogu da ustanem.
Želim da mene nema, a da on oživi.
Želim njega, a samo njega ne mogu da dobijem.
Otvaranje vrata od sobe me je trznulo i uplašilo.
Mama zna da ne treba da ulazi kada sam ovde, a deca ne mogu da dohvate kvake.
Brzo sam ustala sa kreveta te kada sam videla Relju srce mi je u pete palo.
Pet dana posle sahrane nije ga bilo.
Pet jebenih dana.
Sada stoji naspram mene, uništen bar upola kao ja.
Raširila sam ruke te sam samo prišla i zagrlila ga.
Obavio je ruke oko mene jecajući mi u vrat.
Mi ovo nikada nećemo prevazići i gorko sam svesna toga. Za ceo život uništeni smo i felerični.
"Rešio sam sve."
Tiho je rekao, a ja sam se brzo odvojila od njega.
"Kako? Ko je to uradio? Ko nam je ubio dete Relja? Gde je sada?"
Ređala sam pitanje za pitanjem dok me je on maglovito gledao.
"Želim da razgovaramo."
"Razgovaramo."
"Ali prvo želim samo malo mira."
Prošaputao je te me je ponovo privukao sebi u zagrljaj.
"Mir? Zaista misliš da mogu da imam mir posle svega?"
Besno sam rekla, a on je odmahnuo glavom.
"Umoran sam. Želim samo da te zagrlim i da spavamo."
Tužno je rekao, a ja sam progutala knedlu.
"A ja nisam umorna? Jesam. I te kako jesam. Umorna sam od dana u kojima se pitam zašto uopšte živim. Ne spavam noćima i sebe krivim za sve što se desilo. Nemam mira niti ga tražim! Dane sam provodila između boce sa kiseonikom i infuzijom i grobljem i njegovom sobom. Ne želim da odmaram sada. Želim da znam ko mu je ovo uradio i da ga lično lišim života."
Plakala sam dok sam vikala i mahala rukama. Dosta mi je da ćutim, zaista mi je dosta.
"Učini mi molim te."
"Ako možeš, izvoli, spavaj. Ja zaista ne mogu."
Odmakla sam se od njega al' me je brzo uhvatio za ruku bacajući me bukvalno na svoje grudi. Bez upozorenja nam je spojio usne koje su bile mokre i slane od suza koje smo prolivali.
Odneo me je u krevet, položio na svoje grudi i bukvalno me primorao da spavam.
••••
"Želim da ti kažem nešto što nikada nikome pre nisam rekao, a i te kako sam trebao."
Započeo je dok smo sedeli u dnevnom boravku.
Mama je odvela decu kod nje, a nas dvoje smo ostali da porazgovaramo nasamo.
"Reci."
Klimnula sam glavom, a on je udahnuo duboko.
"Samo...Obećaj mi da me nećeš prekidati."
"Obećavam."
Ovo mi se već ne sviđa.
"Pre mnogo godina, još na početku svoje karijere zamerio sam se pogrešnim ljudima zbog tadašnjeg prijatelja. Odbranio sam ga na sudu iako je bio optužen za ubistvo deteta i žene. Verovao sam slepo da on to nikada ne bi uradio. Par dana posle tog suđenja, imao sam sačekušu.
Odveden sam u neki podrum gde me je dočekao glavni od tih ljudi.
Rekao mi je da sam ja kao sudija, zažmureo na ubistvo maloletnog deteta i žene. I da ću isto tako da žmurim dok mi budu ubijali ženu i dete."
Započeo je, a meni se stomak prevernuo.
"Nisam želeo da se oženim niti da dobijem decu baš zbog toga. Znao sam da bi došao dan kada bih tom prizoru svedočio. Nisam želeo da te izlažem bolu i riziku koji bi nosio život sa mnom i osnivanje porodice. A onda, godinama kasnije pojavile su se Mila i Lidija. Njihovim ubistvom mislio sam da je gotovo, da su mi se osvetili.
Smogao sam snage i petlje te sam sebe ubedio da sam napokon lišen lisica. Zaprosio sam te, uradio sam ono što sam želeo od kada sam te prvi put video. Dobili smo prelepu decu i moj život je cvetao. Sve dok..."
"Sve dok nam ti ljudi nisu ubili dete."
Jedva sam izgovorila dok sam se cela tresla.
Suze su mi navirale na oči, od besa, od tuge i povređenosti. Od šoka.
"Da..."
Tiho je rekao.
"Da li si ti normalan?"
Dreknula sam na njega.
"Zašto mi za to nisi rekao? Zašto nisi zatražio pomoć? Da jesi! Da jesi naše dete bi bilo živo! Kao i Mila i Lidija! Svi bi prošli bez posledica!"
Besno sam ustala sa dvoseda dok sam čupala kosu sa glave.
"Nisam smeo. Vaši životi su visili o koncu!"
"Bolje da sam visila sa konopca nego što je moje dete izvuklo najdeblji kraj!"
Prodrala sam se te sam uhvatila vaznu i razbila je o zid.
"I šta si uradio dalje?"
Stezala sam butine rukama dok sam se davila u sopstvenim suzama.
"Našao sam ih i ubio osobu koja nam je ubila dete."
Olako je rekao, a ja sam ga na prvi momenat bledo gledala.
Nije to rekao.
Nije nikoga ubio.
Nije to hladno rekao.
"Molim?!"
Vrisnula sam na njega prilazeći mu.
Ustao je sa dvoseda te me je uhvatio za ramena.
"Osvetio sam naše dete. Ispunio sam svoje obećanje!"
Prodrmao me je, a ja sam jako stegnula očne kapke.
"Ubio si čoveka?!"
"Jesam."
Brzo je rekao.
"Da li si svestan da si jebeni sudija?! Da li si svestan da si uništio sebi, a i svojoj porodici život ovim?"
Udarala sam ga besno po grudima, a on se nije pomerao. Primao je svaki udarac kao zasluženu kaznu.
"Moje dete je umrlo mojom krivicom, a da istrunem u zatvoru biće mi najmanja kazna."
Uhvatio me je za ruke, a ja sam se zaledila.
Gledala sam u njegove oči i nisam prepoznavala čoveka u kog sam se zaljubila.
Nisam prepoznala toplinu i sklonište.
Videla sam čoveka koji je ubio.
Koji je krio od mene.
Videla sam čoveka zbog kog je moje dete mrtvo.
Hladno mi je sve pričao, a ja sam se raspadala iako se raspasti više ne mogu.
"Ti..."
Progovorila sam kada mi je došlo iz dupeta u glavu.
"Zbog tebe..."
Tiho sam rekla.
"Zbog tebe je Noa mrtav."
Nije to bilo pitanje, već konstatacija. Sablazna konstatacija koja mi je nabila nož u stomak.
"Rea."
Izdahnuo je te je krenuo da mi prilazi, a ja sam se sve više odaljavala odmahivajući glavom i rukama dok sam se davila u suzama.
"Ne prilazi."
Udarila sam leđima o zid te sam zastala.
"Ne prilazi mi!"
Vrisnula sam kada mi se približio na korak razdaljine.
"Nisam znao da će se ovo posle svega desiti!"
"Mogao si da mi kažeš pravi razlog svega, a ne da me lažeš i smišljaš glupe izgovore!"
Besnela sam na njega, a onda sam samo stala.
Podigla sam ruke iznad glave te sam krenula ka vratima.
"Ti. Uništio si svoju porodicu svojim lažima. Dokrajčio si je."
Brzo sam se popela uz stepenice te sam ušla u našu sobu zaključavajući vrata.
Ja ovo ne mogu da prihvatim kao istinu.
Ne smem.
Jer ako prihvatim, ubiću nas.
••••
Osetila sam onemoćalost u trenutku dok sam zaprepašćeno gledala u televizor te sam samo sela na sto ispred.
Gledam i ne verujem.
Slušaj, a mislim da čujem pogrešno.
Tresem se kao prut dok grčevito stežem ivice stola.
"Vest koja je ostavila u šoku celu Italiju."
Dnevnik je tim rečima započet.
"Bivšem sudiji Relji Mooru dodeljena desetogodišnja robija za ubistvo. Kako nam izvori prenose, Relja se samovoljno predao policiji i sve priznao što mu je znatno smanjilo kaznu. O ovom scenariju verujem da niko nije mogao da sanja. Šta se desilo našem poštenom sudiji? Koji je razlog za potezanje obarača? Ne znamo. Ostaje nam samo da se molimo da nije podlegao pod đavolje krilo."
Slušala sam netremice dok se u meni odvijao treći svetski rat.
"Šta si to uradio?"
Odmahivala sam glavom dok sam se gušila u suzama.
Pre pet dana pokušao je da razgovara sa mnom.
Odbijala sam ga. Prezirala i želela da nestane.
Neumorno je potezao razgovor želeći da ga razumem ali nisam to mogla, niti sada mogu.
Sećam se kao juče da je bilo kada je u gluvo doba noći došao, misleći da spavam, poljubio me u čelo i zatražio oproštaj. Od tog dana, nisam ga ni videla ni čula.
Smatrala sam to kao da mi daje prostora, a ne kao da se predao.
I dalje ne mogu da svarim činjenicu šta nam se desilo i šta je uradio. Ne poznajem ga više.
Ovim što je uradio zvanično nas je sravnio.
Sam je doneo odluku o našoj budućnosti, a na meni je da je prihvatim.

Završna rečWhere stories live. Discover now