67

461 24 0
                                    

Rea
Rossi

- petnaest dana kasnije -

"Gde gori?"
Ulazim u dominikov stan kao furija jer mi je poslao poruku kao da umire.
"U šporetu, verujem."
Glupe fore je na mene povukao. Šteta što ih ja bolje pričam.
"Dođi kod mene, odmah, hitno je."
Izimitiram njegov glas dok citiram poruku koju mi je poslao.
"Pa da sam te normalno pozvao došla bi za pet sati, a ja zaista nemam vremena da te čekam."
Sedeo je u dnevnom boravku i gledao neku utakmicu na televizoru.
"Platićeš mi za ovo! Umalo sam izazvala lančani sudar zbog tebe."
Priđem te mu ugasim televizor, a on mi tek tada posveti pažnju.
"Hvala seko."
Nevino me pogleda, a ja prevrnem očima. On je imbecil.
"I, šta ti treba?"
Sednem na fotelju, a on se uozbilji.
"Adriana je otišla iz Italije."
"Zašto?"
Zbunim se.
"Nije mogla da podnese ovo mesto, niti ljude. Kaže da ju je sve gušilo. Ja sam je gušio."
Počešao se po bradi dok je govorio.
"Znači psihički je skrenula posle onog nemilog događaja?"
Pogledala sam ga tužno, a on je klimnuo glavom.
Prokleto znam kako se Adriana oseća. Plus je njoj sto puta teže nego meni jer je ona za tu bebu znala. Znala je da je tu i da joj je potrebna podrška. Ja nisam. Ja sam saznala tek kada me je napustila. Ali boli, mnogo i dan danas.
"Nije mogla da se privikne na činjenicu da smo je izgubili. Borila se, trudila se ali je poklekla i morala je da ode."
Hiljadu puta sam želela da me nema. Želela sam da odem i da se nikada ne vratim. Plus, mene je tešio samo Relja. Jedino je on znao. A Adrianu su svi. Imala je reči utehe na svakom koraku. Ja nisam znala šta da radim sama sa sobom. Relja se trudio, ne mogu da poreknem, ali nije to to. Borila sam se sama nekako.
"Možda je tako bolje."
Izdahnula sam lomeći prste.
Tako bih rado pošla sa njom.
"Pa iskreno nekako mi je laknulo."
On izjavi, a ja ga presečem pogledom. Koja je ovo muška stoka.
"Šta si to upravo rekao?"
Devojka se raspada, a njemu laknulo. Tata, ovo nisi bio dovoljno.
"Pa...Hana i ja smo u vezi."
Zinula sam.
Kao smuk sam zinula i ne verujem šta čujem.
"Zezaš me?"
To mi je prvo palo na pamet.
"Ne, Rea, mrtav sam ozbiljan."
Tri puta sam zatreptala te sam raširila oči.
"Čestitam."
Totalno iznenađeno kažem, a on se nasmeje.
"Imaš facu kao da sam ti rekao da sam sa Reljom u vezi."
E na ovo sam se umalo zagrcnula vazduhom.
"Dobro bre Dominiče, je l' ti želiš mene ovde da ubiješ?"
Relja i Dominik u vezi?! Pa dobro, makar bi im deca bila prelepa.
O čemu ja razmišljam!
"Dobro, šalio sam se! Nego, šta ti je?"
I njega je zbunila moja reakcija.
"Nisam očelivala da ćete tako brzo ući u vezu."
Nisam očekivala da će uopšte ući u vezu.
"Čekaj bre! Vi ste u vezi?!"
Meni je tek sada iz dupeta u glavu došlo!
"Jesmo?"
On je načisto zbunjen.
"Pa uspela sam! Spojila sam vas!"
Viknem te skočim s fotelje i bacim mu se u naručje.
"Ma ti si luda dibidus."
Smeje se dok me grli.
"Čestitam!"
Vrisnem, a on vikne jer sam mu umalo probila bubnu opnu.
"I da nije bebe ne bi bilo ni nas sigurno još dugo."
Doda, a ja se namrgodim.
"Pa spojila bih ja vas kad tad."
Verujem ja u svoje moći.
"Što je najgore, verujem."
Udaljim se od njega, te naredim kosu.
"I! Kada ste ušli u vezu? Ko sve zna? Pričaj!"
Sednem pored njega te se kao Leo namestim i krenem da slušam.
"Pa za Novu godinu. Odnosno, pozvao sam je na sastanak to veče i ovde smo je dočekali."
Ou! Pa nismo izgleda jedini Relja i ja bežali od porodica.
"Opasan si! Sve si na mene povukao!"
Našalim se, a on klimne glavom.
"Da sam na tebe povukao nevin bih bio do svadbe."
Bocne me, a ja se umalo izlanem da nisam nevina. Drži Rea jezim za zubima, drži.
"Usput, tebi sam prvoj rekao. Danas planiramo da saopštimo našima sve. I vezu i za bebu."
"Pa ja sam polaskana! Ja sam znači najomiljeniji član porodice!"
Srećno zatapšem rukama, a on provrti glavom.
"Faktički si samo ti sve od početka znala."
"Pa kad imam posebno mesto u vašim srcima!"
Nakezim se kao tinejdžerka, a on se grlato nasmeje.
"Imaš, imaš."
Kako bih ja žarko volela njemu da ispričam šta me sve mori...Bilo bi mi sigurno hiljadu puta lakše.
"Nego...Srećno vam danas. Na jednoj strani strašni Sergej, na drugoj Entoni...Onda Klara i Zoi. Vuk, u Vuk. Jao Relja! Pa dobro brate, ne da si najebao ako te Hanina strana ne voli, nego si ga ugasio."
Lepa sestrinska konstatacija.
"Kakva si ti meni uteha. Svi bi platili da te imaju. Šta ćemo ako se Hana mojima ne svidi? Hm?"
"Teško! Hanu svi vole. Ona je kao pufnica koja greje srca."
Odbranim sestru.
"Voliš je više od mene."
Optužujuće uperi prstom u mene.
"Ona je samo jedino žensko, pored mame, u porodici. Ostalo su sve muškarci i zajebano je."
Mislim stvarno. Imam četvoricu braće, i eto plus Relja.
"Izvlači se ti, izvlači."
Kaže mi te nas u razgovoru prekine njegov telefon.
"Amor te zove."
Namignem mu, a on se nasmeje.
"Hej!"
Osmeh mu se odmah nacrta na licu, a ja izdahnem. Napokon i oni srećni da budu.
"Evo, krećem. Da. Jesam. Jeste, stanje šoka dobrih pet minuta. Živa je."
Gleda u mene i smeje se.
"Podržava. Preneću. Hoću. Hajde, dolazim za deset minuta. Važi i ja tebe, ćao."
Da, definitivno su muškarci tipovi koji samo otaljavaju sve.
"Pozdravila te Hana."
Kaže mi.
"Baš joj hvala. Pozdravi i ti nju."
Govorim dok idemo oboje ka ulaznim vratima.
"Gde ideš ti sad?"
Upita me dok zaključava stan.
"Idem kući najverovatnije."
Idem kod Relje. Dosadno mi je.
"Nećeš sa nama da vidiš kako će saopštavanje da protekne?"
Zadirkuje me.
"Ne bih da svedočim tvom ubistvu."
Našalim se.
"Ali mi obavezno javi kako je prošlo."
Uperim prst u njega dok silazimo u prizemlje.
"Naravno. Ako poruke nema, znaj da mrtve ruke ne kucaju."
Našalio se sa mnom, a ja prihvatim šalu.
"Ako te nema do večeras, ja zovem pogrebnu službu da ti iznajmim kovčeg."
"Neki udoban, molim te, neka bude."
Nasmeje se.
"Kako drugačije za mog brata nego udoban da bude?"
"To ti kažem."
Priđe te se zagrlimo kada se nađemo na parkingu.
"Srećno. Al iskreno."
Kažem te se odvojim od njega.
"Hvala. Trebaće mi."
"Čujemo se."
Mahnem mu dok ulazim u kola.
"Obavezno!"
Vikne te i on uđe u svoja.
Pa dobro...Vreme je da prenesem Relji lepe vesti.
• • • •
Ponovo ja na mom uobičajenom mestu. Cupkam ispred Reljinog stana nestrpljiva da mu ispričam napokon za Hanu i Dominika.
Kada se vrata posle, meni se učinilo, sto godina otvore, ne dočeka me nasmejani i srećni Relja, al' možda je čovek samo spavao.
"Hej!"
Priđem te ga poljubim u znak pozdrava.
"Hej, otkud ti?"
Zbunjeno se pomeri u stranu da uđem, a ja sva onako srećna procvrkućem dok se izuvam.
"Nećeš verovati šta sam upravo saznala!"
Moram malo da lažem. Ne mogu da kažem da sam znala.
"Šta?"
Je l' okej sve sa njim? Deluje mi ubijeno u pojam.
"Hana i Do..."
Sva srećna sam krenula da pričam ali sam se zaustavila brzinom vetra kada sam u dnevnom boravku zatekla neku negovanu, prelepu, plavušu.
Zbunjeno sam pogledala u ženu, na trenutak zaboravivši na manire, pa u Relju koji je izgledao mrtvo.
Zašto meni ovo smrdi na neko žešće sranje?

Završna rečWhere stories live. Discover now