2

1.4K 56 2
                                    


Ponovo.
Isti zidovi, iste klupe, ista vrata.
Stojim u hodniku bolnice ispred operacione sale rukama i leđima naslonjena na zid. Glava mi pulsira tolikom jačinom da imam osećaj da će mi oči od bola ispasti. Gledam u jednu tačku dok se oko mene sve okreće kao u nekom filmu.
Jedan krug, propraćen fijukanjem.
Drugi, brži.
Treći. I pala sam na stolicu pored.
Mnogo puta sam želela da ga ubijem. Jer me iznervira, isprovocira...Al' nikada to zaista nisam mislila da učinim. To su samo bile puste pretnje u izlivima besa.

Gađaću te vazom razbiću ti glavu!

Prostreliću ti lobanju ispašće prašina iz nje!

Spaliću te!

To...To su sve bili trenuci besa. A onda, suočim se sa stvarnošću i ostvarenjem mojih želja.
On. Ni mrtav ni živ na operacionom stolu. Krvari.
Ja. Sama u čekaonici brojim sekunde kada će neko izaći išta da mi kaže.

Setim se vremena kada smo se upoznali. Bolnica. Čekala sam mama da se probudi da bih je videla. Prokleti metci želeli su uvek nekoga da mi otmu. A on, stajao je tu, pored Entonia, svog oca, gledajući u zid. Ne znam zašto, al' od prvog pogleda varnice mržnje su izbijale. On, hteo je da pomogne...A ja, bila sam rastrzana i rasejana. I godinama tako. Ja inatlija, on zadrt.
On provokator, a ja kratak fitilj. Bog zna kako se do sada nismo poklali.

A onda, realnost me udari toliko jako da osetim kako padam u ponor istine. Nije stvarnost momenat u kom se osećamo besno. Stvarnost je deo života gde osetimo kajanje za neke postupke. Šta bi sad bilo da umre? Kajala bih se jer sam ga tamo gore želela nebrojeno puta. 
Crne misli nikome ne donose ništa dobro. One samo čoveka ubijaju još više. Ne treba to raditi. Pozitiva izvlači čoveka iz svakog bedaka. Relja će preživeti. Biće dobro i možda će napokon svet gledati drugačijim očima. Ah, al' koga lažem. I dalje će on biti isti provokator kao što je pre bio. Takvi se ne menjaju preko noći, ili bolje da kažem...Takvi se posle jednog metka ne menjaju.

"Rea!"

Iz misli me trzne mamin glas koji se prolomio hodnikom. Vratila sam se iz transa u koji sam zapala te su noge ponovo počele da mi poskakuju, a ruke da trnu.

"Pucali su na njega."

Tiho kažem, dok gledam u nju. Mom mozgu treba vremena da sve svari. Pogotovu kada se vrati na početak.

"Kako su pucali? Ko je pucao? Šta se dogodilo tačno?"

Entoni zabrinuto ređa pitanje za pitanjem, a ja ga bledo gledam dok mi se u glavi premotava film od onog bizarnog prizora koji sam zatekla.

"Stajao je pokraj puta. Naslonjen na svoj auto koji nije imao stakla na prozorima niti šofersajbni. Guma mu je bila izbušena, takođe. S metkom u ramenu, krvavih ruku i rasečenog lica stajao je mirno i gledao u daljinu. Kao, da nije imao prostreljenu ranu. Pokušavala sam, činilo mi se, decenijama da izvučem nešto iz njega ali samo je odsečno govorio da odem i da vam ništa ne govorim. Gutala sam knedle i tresla sam se. Krv mu je natopila majicu, a s prstiju je kapljala. Malo je falilo da ga zamolim da uđe, al' sam zato vikala pokušavajući da ga dozovem pameti. Rekao mi je, na kraju, da su pucali u njega likovi iz nekog automobila, koji su pobegli. Kada je seo u kola, da ga odvezem, nije ni minut prošao počeo je da plavi i da se gubi...Od tada...Ja sam pogubljena, a on...Pa on se bori za život."

Nekako izdeklamujem svaku rečenicu dok duboko udišem preko potrebni vazduh.  Osetila sam kako me mama grli dok se njene suze slivaju po mom vratu. Progutala sam knedlu jako stegnuvši njenu ruku.

"Biće on dobro..."

Kažem tiho i dalje u istom položaju stajući. Sklopila sam oči na sekund, tražeći neki tračak svetlosti koji će uspeti da me podigne.

Završna rečWhere stories live. Discover now