4

1.1K 50 3
                                    

Iznervirano slažem stvari u kofer dok Hana sedi pored mene i pijucka vino.

"Da li si se na poslu ikada pojavila oskudno odevena?"

Onako, iz vedra neba, me upita, a ja odmahnem glavom.

"Da sam to uradila odavno bih otkaz dobila."

"A možda bi dobila još nešto, posle suđenja."

Podigne zaigrano obrve, a ja je presečem pogledom.

"Previše si ti perverzna za svoje godine."

Oseti se prekor u mom glasu, ali ipak, to je šala. Bila sam gora, bar to znam.

"Imam dvadeset tri godine, a pričaš kao da sam juče iz pelena izašla."

Namusi se, a ja se nasmejem.

"Za mene si i dalje beba."

Udarim je blago prstom po nosu, a ona frkne.

"Ako sam ja beba, ti si babadevojka. Kada planiraš ti decu? Da budem tetka sa sto godina, najbolje."

Odmahne rukom te praznu čašu stavi na moj noćni stočić.

"Kada se venčam."

Odgovorim jednostavno, a ona se zakikoće.

"Ko će tebe da ženi majke ti? Taj testament treba da napiše pre nego što se potpiše u knjigu venčanjih."

I posle me pitaju što imam kratke živce. Porodica mi ih pojela!

"Pa nije da nisu hteli."

Slegnem zaigrano ramenima dok joj namigujem.

"Tačno! Svako drugo veče novi ti je pod prozor dolazio i prosiote! Sećaš li se onog sa trubačima?"

Počne da se smeje kao budala, a meni se stvori ta scena pred očima.
To je bila subota, sećam se jer smo bili svi zajedno na porodičnom ručku kod mame i Entonia. Lik je došao ispod terase i pevao mi dok su trubači svirali u pozadini. Izašla sam na terasu i krenula da igram dok su moji zapanjeno gledali čas u mene čas u nesrećnika ispod.
Kada je otpevao, spustio se na jedno koleno i izvukao kutijicu iz džepa.

"Rea! Učini mi tu čast i udaj se za mene!"

Sećam se kao juče da je bilo, a ne pre par godina. Odbila sam ga, kao i svakoga pre njega, a i posle. To su obično momci koje sretnem u prolazu i na koje ostavim dubok trag. Hana je dugo vodila evidenciju mojih propalih veridbi. I to je bila glavna atrakcija. Kako se začuju trubači negde odmah me Vuk pita da li su došli zbog mene? Al' evo poslednje dve godine, niko mi pod prozorom nije pevao, jer živim u zgradi, a kada bi se u gluvo doba noći prodrao tu, uhapsili bi te.

"Naravno da se sećam. To se ne zaboravlja."

Trenutak pre nego što sam odustala od pakovanja oglasilo se zvono na vratima.

"Očekuješ nekoga?"

Hana me upita dok ide za mnom kao dete. Mislim, to joj je ostala navika dok smo živele zajedno. Kada neko pozvoni, ja otvaram, ona viri.

"Ne, bar koliko ja znam."

Nasmejem se te otvorim vrata, a ispred njih razdragani Luci.

"Gde si mačkice!"

Poljubi vazduh oko mojih obraza držeći ruke blago savijene u laktovima.

"Ja sam stigao!"

Teatralno se provrti dok ulazi u stan bez da ga iko pozove. Hana se nasmeje njegovom performansu, a ja provrtim glavom.

Završna rečHikayelerin yaşadığı yer. Şimdi keşfedin