Sjedila sam na tepihu satkanom od guste zelene trave. Iznad mene, grane trešnje povijale su se pod teretom plodova. Iako još nezreli, zelena se boja mjestimice počela povlačiti pred rumenilom.
U hladovini drveta trešnje, na drvenoj klupici, Mathias je našao mjesto za odmor. Leđima oslonjen na naslon klupe, bio je licem okrenut od mene. Ipak, njegovo disanje je bilo duboko i polagano, a u njegovu tijelu nije bilo ni trunke napetosti.
Već danima nije bio toliko opušten. Razgovor u ravnateljevu uredu iscrpio ga je više nego noći punog Mjeseca. Toliko se trudio utjecati na gđicu Cyan, no ona je svoju odluku već donijela.
Više od trideset pet godina, bila je dio ljudskog svijeta. Ne zato jer je to izabrala, već zbog nečije težnje za dokazivanjem da nemoguće može postati moguće uz dovoljno vremena, strpljenja, novčanih sredstava te, u slučaju nestalih Aquantiena, nedostatka empatije.
Dok sam ja mogla shvatiti zašto bi ona željela poći neistraženom stazom, Mathias nije bio spreman to olako prihvatiti.
''Zašto?'' pitao je našu profesoricu molećivo gledajući u nju. ''Zašto vam nije dovoljno sve što imate ovdje?''
Svi koji smo se toga dana našli u uredu gospodina Augusta, željno smo čekali njen odgovor. Ona pak je pristupila tamnocrvenom naslonjaču i prstima stegla njegov mekani naslon.
''Sve što imam ovdje? A što ja zapravo imam ovdje? '' profesorica Cyan uzvratila je pitanjem. ''Ovdje ja samo postojim. Živim, ali ne osjećam se živom.''
Zakoračila je prema prozoru. Ne preblizu, zaustavila se istog trena kada je primijetila da se Mathiasov nos naborao. Nikada neće moći podnijeti miris Aquantiena bez osjećaja mučnine. Ardea mu je položila dlan na rame i nježno stisnula. Pogledao je u nju.
''Ovdje se ne radi o tvojim željama'', tiho je rekla. ''Znam da te izbor profesorice Cyan nije usrećio, ali prisiljavati je da ostane nesretna neće ti donijeti radost.''
Njene oči nisu mu dopustile da odvrati pogled. ''Zašto uvijek moraš pametovati?'' pitao je.
''Samo ti govorim istinu'', odvratila je.
''Na način koji zvuči kao pametovanje'', nadovezala se Opal i izdahnula s olakšanjem. Predugo je šutjela.
Nisam mogla zadržati ozbiljnost. Čini se da je i odrasle u prostoriji njena opaska uspjela nasmijati. Smiješio se čak i onaj koji je odgojio onu kojoj je pametovatnje u krvi.
Jednom kad je prekinula šutnju, Opal je imala još nešto za reći. ''Čak i ako plan uspije, to ne znači da je nikada više nećeš vidjeti. Azorin otac ima brodicu. Samo se nadam da ti neće biti problem smočiti krzno.''
''Opal!" Ardein glas pojačao je moj u namjeri da spriječimo vukodlaka prije no što nasrne na nju. Ali ovog puta nije reagirao nasilno. Možda je postao imun na Opalinu zajedljivost.
Naposlijetku je uspio prihvatiti odluku gđice Cyan da pruži doktoru Kasianu šansu da joj vrati ono što joj je davno bilo oduzeto, iako se s njom nije slagao.
° ° ° ° ° ° °
Tri su dana prošla od tada. Ardein je otac otišao, obećavši da će nazvati čim pripremi sve potrebno za početna ispitivanja koja će mu pomoći u procjeni rizika koji bi mogli pratiti planirani postupak. Naša profesorica nije bila jedina koja je nervozno čekala taj poziv.
Sjedeći na travi, u vrtu koji se kupao u sunčevoj toplini, pokušala sam odgurnuti sve uznemirujuće misli u stranu. Opal mi se pridružila na travi, dok je Ardea sjela pokraj Mathiasa.
Neko vrijeme ništa osim cvrkuta ptica nije remetilo tišinu. Tada se pernatom zboru pridružio zvuk pjesme koju je mumljala vila.
''Tu ste!'' uskliknula je Nia kada nas je ugledala.
Bila je bosonoga, sandale je nosila u ruci, tajice su joj se pripijale uz noge, a mornarsko plava tunika gibala se u skladu sa svakim njeni korakom. Lepršala je oko nas poput leptira, zainteresirana za događaje koji su se zbili one oblačne subote.
Zašto je Mathias bio ljut tog dana? Zašto je i Ardein otac bio tamo? Zašto su oči profesorice Cyan bile crvene i suzne? Zašto, zašto, zašto...
Njena su pitanja isprva bila upućena meni, ali jednom kada je shvatila da od mene neće dobiti odgovore, preusmjerila ih je na Opal. Naša brbljava prijateljica bila je u pravu kada je rekla da su patuljci šampioni u čuvanju tajni. Koje god pitanje je Nia postavila, Opal bi pronašla način da ga preusmjeri u potpuno drugom smjeru.
U jednom trenu Nia je odustala i od Opal, te pokušala isprobati sreću s Ardeom. Nakon jednog strogog pogleda upućenog od strane vilenice, nezadovoljno je zagunđala, ljutito udarila nogom o tlo i sjela kraj mene.
''Zašto mi ništa ne želite reći? Mislila sam da smo prijateljice!''
''I jesmo'', odvratila sam. ''Ali nisam sigurna smijemo li ti dati odgovore koje tražiš.''
Nia je neko vrijeme proučavala moje lice. ''U redu. Nećete mi reći, ali ja ću sama saznati o čemu se radilo'', rekla je sa sjajem u očima.
Kada je otišla, Opal je rekla nešto što nas je sve navelo na razmišljanje: ''Što ako promijeni svoj izgled i učini se nalik nekome od nas?''
To je pitanje rezultiralo smišljanjem šifre za raspoznavanje kako bismo bili sigurni da nas lukava vila neće preveslati. Na kraju krajeva, vile su trebale samo zamisliti neku promjenu u svom izgledu i ona bi se manifestirala.
Mathias je smislio vlastitu strategiju. ''Ja jednostavno neću razgovarati s nijednom od vas'', izjavio je.
''Ali što ako Nia bude oponašala Ardein izgled? Oči i sve? Znaš da ne možeš odoljeti očima vilenice'', Opal je još jednom iznijela dobar argument.
''Bez brige. Reagiram samo na pravu stvar. Lažnjaka bih mogao spaziti izdaleka'', Mathias je pojasnio. Ipak smo nas tri odlučile imati oči širom otvorene.
Nia nije promijenila svoj izgled. Njene plave kovrče još su uvijek blistale poput zlata, njene su se usne i dalje smiješile svijetu šireći radost, a njene plave oči bile su potpuno nalik ljudskima.
Ali jedna se stvar ipak promijenila. U danima koji su uslijedili, više sam puta primijetila da razgovara s Harperom. On joj nije mogao mnogo reći, no ja sam ga ipak zamolila da porazgovara sa mnom u petak nakon ručka.
Rekla sam mu neka me pričeka u vrtu. Tamo sam ga i našla. Sjedio je na klupici s pogledom na staro drvce jorgovana. Započela sam naš razgovor pitanjem je li mu Mathias izazvao kakve nevolje nakon one zlokobne subote, premda sam znala da nije.
''Da ti barem mogu otkriti pravi razlog koji je doveo do svega toga, ali ne mogu. Obećala sam'', rekla sam.
''Razumijem'', odvratio je. ''Neću postavljati pitanja.''
Bilo je tako neobično gledati u oči nekoga tko nije zabadao nos u tuđe stvari. Neko samo vrijeme samo sjedili i uživali u predivnom proljetnom danu. Ali zvuk školskog zvona koji je doputovao do naših ušiju podsjetio nas je da predavanja za taj dan još nisu završila.
On je prvi ustao. Kada se počeo udaljavati, primijetila sam nešto zbog čega sam ga zazvala.
''Čekaj!'' uskliknula sam. ''Ostavio s štaku!''
Okrenula sam se da je potražim, no zaustavio me zvuk Harperova smijeha.
''Znam'', rekao je sa širokim osmijehom na licu. ''Ostavio sam je u svojoj sobi, naslonjenu na zid u kutu, pokraj mog radnog stola.''
To me samo podsjetilo koliko je napredovao od početka školske godine. Gledajući njegov napredak, osjetila sam nalet nade. Odlučivši svu svoju vjeru položiti u doktora Kasiana, natjerala sam se da povjerujem da će i gđica Cyan biti primjer priče o uspjehu.
Sve što je preostalo bilo je čekati na jedan telefonski poziv oca moje cimerice.
Prošla su dva tjedna prije nego što je Ardein telefon zazvonio.
Hvala vam što čitate i dajete mi do znanja da je ova priča našla svoje čitatelje.
Posebno želim zahvaliti čitateljici koja je Zovu vode poklonila silne glasove i dala mu mjesto na svojoj reading listi. HVALA ti AscendStarlessSky!
Slobodno ostavite pokoji komentar, a možete i glasovati za ovo poglavlje ako vam se dopalo.
💙