《 6 》Upozorenje

463 10 0
                                    

Derek: "Sedi."
Sela sam, sad nervoznija i više nego pre.
Derek: "Po tvom ponašanju, predpostavljam da znaš zašto si ovde, Eva?"
Ja: "Ja... ne...neznam."
Derek: "Neznaš.
Uredu, da ti pojasnim, pošto se baš vidi da ti nije jasno."
Otišao je do vrata i zatvorio ih.
Derek: "Ti si bila ta koja je sinoć bila u ulici, zar ne?"
Ja: "J..."
Derek: "I nepokušavaj da lažeš, zato što ću da znam."
Sklonila sam pogled u stranu, pokušavajući da smislim neki način da se izvučem. I čuvši ono što mi je rekao mislila sam da nema izlaza, ali sam se onda dosetila da uradim isto što i on.
Derek: "I?"
Ja: "Znači vi jeste bili čovek koji se borio sa onom troicom?"
Posle moje recenice nasmjeo se.
Derek: "Dobro. Dobar potez, ali... ja sam prvi pitao."
Dobar potez?! Kako zna šta sam nameravala. Da li ovaj uopšte čovek.
Ali ako tako želiš, uredu.
Ustala sam i rekla mu.
Ja: "Jesam, bila sma sinoć u toj ulici, i... šta s'tim... gospodine Hejl?" I na kraju mu uputila oštar potez.
Razvukao mu se kez na licu, i videlo se da sam ga... nekako zadivila.
Verujem da nije mislio da mogu da budem ovakva.
Derek: "Vidim... ostala si na duže."
Ja: "Mhm..."
Istog trena se uozbiljio, i pogledao me je ravno u oči. I malo sam se štrecnula, koram da priznam. Pogled mu nije baš bio... topao.
Derek: "Slušaj eva, pažliivo. I ovo što ću ti reći nemoj da shvatiš kao šalu, nego kao savet, naredbu i upozorenje."
Ja: "Molim?"
Derek: "Sve što si sinoć videla, i čula u toj ulici ima da zaboraviš, za tvoje, i dobro svih koje voliš."
Ja: "K... kako to mislite?" Ovde sam se uplašila, zbog smaog njegovog govora, načina na koji je pričao, ton, zvučao je i više nego ozbiljno.
Derek: "Tako kao što sam rekao, i tako kako si čula, Eva.
Ovo ti govorim, ne kao tvoj šef, niti prijatelj, već kao osoba koja je kroz sve ovo već prošla, i koja je veoma dobro upoznata sa značenjem noći u kojoj si se našla. Zato te upozoravam, još jednom, da ovo nikako ne shvataš kao šalu. Nadam se da ti je jasno?"
Ja: "Vaše sam upozorenje shvatila, ali nisam sve ostalo?"
Derek: "Veruj mi, što manje znaš to bolje."
Ja: "Da li je?"
Na trenutak se zamislio, neznam da li je preispitivao sebe u vezi toga da li je zaista bolje da manje znam, ili je smišljao odgovor.
Derek: "Shvatiću tvoj odgovor kao 'Da', i pošto je tako odvešću te do firme."
Ja: "Nije potrebno."
Derek: "Mislim da to nije zvučalo kao pitanje."
Ja: "Znači i to je bila naredba?"
Derek: "Hoćemo li?"
Nasmešila sam mu se.
Derek: "I... samo još nešto."
Ja: "Naravno, svakako, već, niste rekli dovoljno toga."
Derek: "Pa mislim da nema potrebe da ovo govorim, ali... shvataš da o ovome sada, i o predhodnoj noći nema potrebe da ikome kažeš?"
Ja: "O pa vi to mene pitate?"
Opet me je pogledao oštro, a ja sam samo krenula napred, ali on je naravno morao da čuje to 'Nema'.
Uhvatio me je za zglob ruke i okrenuo prema sebi, idalje želeći da čuje moj odgovor, mada ja sam mu odgovorila malo drugačije.
Derek: "Da li je?" Prvo sam izvukla svoju ruku a onda mu dala odgovor.
Ja: "Vidite, gospodine Derek, vi ste rekli da je ovo upozorenje ali meni sve ovo više liči na pretnju. To što ste šef firme u kojoj radim vam ne daje za pravo da se ovako ponašate.
Ali i da jeste pretnja, znajte da vas se neplašim, i da samo trošite sebe pokušavajući da me uplašite." I onda sam izašla napolje, i ovoga puta osmeh se nalazio na mom licu.
Stigla sam do auta, i on je bio odmah iza mene.
Otvorio mi je vrata, i ušla sam u auto, i on takođe.
Ja: "Idemo."
Nasmejao se, verujem zato što mu je ovo zvučalo kao naredba.
Stigli smo.
Ja: "Hvala na prevozu, gispodine Hejl."
Derek: "Nema na čemu, Eva."
Izašlis mo iz kola, i zajedno ušli u firmu, što je privuklo poglede mnogih radnika iz firme, koji su prolazili.
Opazila sam i Elenu i Taru, koje su takođe bile zapanjene, a ond ami je palo na pamet šta ću da im kažem?
To sam ga pitala kad smo ušli u njegovu kancelariju.
Ja: "Imam pitanje?"
Seo je na stolicu.
Derek: "Reci."
Ja: "Znate da smo , Tara, Elena i ja najbolje prijateljice."
Derek: "Da, i?"
Ja: "Pa se pitam, pošto ste mi već pretili... pardon upozorili me, da ne govorim nikom o našem razgovoru, šta da im drugo kažem? Pošto, verujte mi, neće me ostaviti na miru bez odgovora."
Derek: "Hm... Problem, ali rešićemo."
Ja: "Kako?"
Derek: "Sedi. Smisli ćemo mi već nešto."
Sela sam, i opet mu postavila isto pitanje.
Derek: "Ne brini Eva, već razmišljam.
Reci im da smo otišli zbog posla, da su mi papiri ostali kod kuće, i da sam odatle morao da pošaljem neke imejlove koji su bili kod tebe. Šta kažeš?"
Ja: "Mislim da bi moglo da upali?
Samo..."
Derek: "Samo šta?"
Ja: "Samo sma mogla da vam pošaljem imejlove i da vi sami sve to rešite."
Derek: "Zaboravila si telefon kući, pa sam te ja odbacio da ga pokupiš, i onda smo zajedno otišli kod mene, da odradimo sav taj 'posao'."
Ja: "Dobro može tako, mislim da će da poveruju.
Dobro idem sad da zaista radim."
Otišla sam za svoj sto, gde se nagomilalo posla. Ne mnogo, mnogo ali dosta.
Nakon, jeno dva sata, dobila sam kafu, koja mi je itekako trebala.
Ja: "Jao hv..." Htela sam da se zahvalim, ali sam prekinula kada sam videla da mi ju je derek doneo.
Derek: "Nema na čemu🙂."
Ja: "Ja izvinjavam se, zaboravila sam da vam ddonesem vašu kafu. Jako mi je žao, molim vas izvinite..."
Derek: "Eva,... Eva, uredu je. Nema problema."
Ja: "Ako tako kažete."
Derek: "Hajde popi, radila si sat vremena bez ikakve pauze, treba ti kafa."
Ja: "Hvala.
I, malo pre je stigao poziv, od jednog klijenta. Zatražio je sastanak danas u 17 i 30."
Derek: "Uredu. Još nešto."
Ja: "Neznam, mm... da i treba mi vaš potpis, za... ovaj, i ovaj dokument."
Derek: "Uredu, daj."
Ja: "Izvolite hemisku."
Derek: " ... Evo."
Ja: "Hvala, to bi bilo sve."
Derek: "Eva?"
Ja: "Da?"
Derek: "... Nema veze."
Šta mu je?
Onda je prošao još jedan sat, i otišla sam do toaleta. Naravno tu su me Elena i Tara videle.
Elena: "Ej. Psst, Eva,... Eva ne dođeš li ovamo za 5 sekundi gotova si veruj mi."
Tara: "Alo, Elena, smiri se."
Ja: "Stižem Elena, samo d aodem do toaleta."
Elena: "Ma kakva toalet. (Ušla sma ne obazirući se na nju, ali pratila me je naravno.) Hajde Tara, idemo."
Tara: "Uf Elena, pa izaći će, pa... ufff, zašto ja morma d abudem t akoja će da vas trpi."
Elena: "Ma samo dođi."
Ja: "Aman devojko, zar nemožeš da se strpiš dok izađem."
Elena: "Molim! Ulaziš u firmu sa šefom, gde si predhodno izašla iz auta tog istog šefa i govoriš mi da se strpim!"
Tara: "Majke mi ima da te zveknem toliko jako da se onesvestiš, i da te više ne slušam."
Ja: "Takođe."
Elena: "Ma daj Tara, zar si na njenoj strani? Zar neshvataš ozbiljnost situacije?"
Tara: "Džaba, njoj nema pomoći.
Hajde, Eva ispričaj nam pa da završimo sa svim ovim."
Ja: "Da, mislim da je to jedini izlaz."
Elena: "Pa hajde!"
Ja: "Napolje, Elena. Tamo ćemo da pričamo."
Elena: "Kako god, samo ispljuni već jednom."
Izašle smo i otišle do njihovih radnih stolova, gde sam im ispričala priču koju koju ste vi čuli, a koju smo mi izmislili.
Ja: "Eto jesi zadovoljna?"
Elene: "A ma daj, ja mislila vi se spetljali a samo ste radili. Daj Eva mogla si nešto da pokušaš."
Ja: "Pa ako te sad ne ubijem, nikad neću.
Zašto bi to uopšte pomislila, Elena?"
Elena: "Kako, zašto? Pa svo vreme ste zajedno i pomislila sam da stestvarno zajedno."
Tara: "Ne mogu ni da predpostavim koliko ti je lako u životu sa takvom pameću El."
Elena: "Ma mrš."
Ja: "Nabaci petaka sestro.
E i dobro ti je rekla, a i ja ću još nešto preno što se vratim na posao."
Elena: "Ajd da i to čujem."
Ja: "Mrš." Onda smo začule nekoliko glasova u pozadini koji su se smejali, nama, očito. I među njima je bio i Derek.
Elena: "Sjajno šef nas je video."
Ja: "To sve zbog tebe. Još nam se svi smeju."
Tara: "Pa i sam šef."
Elena: "Bajno nema šta.
I ajde sad tutanj, iznervirale ste me."
Ja: "Ti iznervirana, a nas dve?"
Elena: "Tutanj rekoh."
Ja i Tara: "🙄🙄." Prevrnule smo očima, a onda se svaka vratila svom poslu.
Ja: "Kako ova Elena ume da iznervira čoveka, samo tako."
Prolazeći do moje kancelarije, videla sam Dereka koji se još uvek smejao našoj maloj prepirci.
Samo sam ga pogledala, ali on je i taj pogled razuemo, kao i sve drugo što uradim.
Derek: "Što, jel zabranjeno?"
Ja: "Molim??"
Derek: "Jel zabranjeno smejati se."
Duboko sma uzdahnula, i suzdržala se da ne napravim, neznam ni sama šta, ali važno da sam se suzdržala.
Ušla sam u kancelariju i opet zasela na svoje radno mesto.
Ja: "Da vidimo koliko je sati. (Pogledala sma u svoj telefon.) U 17 i 20. Skoro je vreme za sastanak." Dok sam gledala sat, videla sam i par poruka od mame.
Mama(poruke): "Eva, ako ranije izađeš sa posla, kupi usput sladoled za Tobija."
Odgovorila sam joj sa 'ok', kao i svako normalan, i krenual d apozovem Dereka, i opomenem ga u vezi sastanka.
Derek: "Sastanak? A da."
Čim je to rekao na vtratima su se pojavili klijenti.
Xx: "Dobar dan.
Derek: "Dobar dan, gospodine White.
G.White: "Gospođice?" Pružio mi je ruku, i ja njemu svoju.
Rukovali smo se i sa još jednim momkom koji je došao sa njim, i njegovom asistenticom.
Ja: "Dobar dan, i dobro došli.
Izvolite u kancelariju za sastanke."
G. White: "Hvala."
Oni su seli a ja sam donela kafu, i na kraju sam i ja zauzela svoje mesto.
Derek: "Pa da vidimo kakav predlog imate?"
Njegova asistentica je počela da objašnjava.
Asistentica: "Vidite gospodine Hejl. Mi imamo dosta veliku površinu, gde bismo želeli sa sagradimo hotel."
Derek: "Uredu. Da li imate neke fotografije?" Tu su pričali o tom zemljištu, gde smo dobili sve potrebne informacija kako bi zaključili da li da radimo ovaj posao.
Derek: "Uredu. Zemljište jeste dovoljno veliko, ali reci t emi da li imate neku sliku u glavi kakav bi tačno hteli da bude taj hotel. Nešto malo preciznije?"
G. White: "Naravno.
Želim da ima 30 spratova, da svaki apartman ima terasu, a da iza hotela budu jedna ili dva, veća bazena, neka omanja bašta gde bi ljudi mogli da se odmaraju. Mislim nešto tako, nadam se da me shvatate?"
Derek: "Da, da, naravno. Mada veličina vašeg zemljišta, po mojoj proceni, bi bila dovoljna za hotel, ali i bašta i bazeni... za to već niaam sigyran."
G. White: "Da, i ja sma tako mislio, i zato sam došao do vas da vi nekako rešite taj problem."
Derek: "Zaista neznam kako?"
I aj sam razmišljala kako bi tako nešto moglo da se reši.
I dok su oni još razgovarali, ali u tom trenutku mi nije palo ništa na pamet.
Derek: "Neznam gospodine White, sada ne."
G. White: "Uredu, onda.
Ne krivim vas zadatak jeste težak."
Derek: "Zaista mi je žao. Imali bi dobru saradnju, ali eto."
Ja: "Ali, gospodine Derek, ovaj posoa je velik, i dobar, nemožemo tek tako da ga pustimo." Približila sma mu se i rekla mu to tiše.
Derek: "A šta da radimo Eva."
Oni su već počeli da ustaju.
Ja: "Stanite, molim vas."
Derek: "Šta to radiš?"
Ja: "Pokušavam da donijem ovaj posao."
Opet sma mu rekla to tiše.
Ja: "Molim vas, dajte nam vremena do sutra, da smislimo nešto. Nemojte da tražite drugu firmu.
Do sutra u ovo vreme, aoo ne budemo imali nikakvu ideju što se vašeg hotela tiče odustaćemo." Pogledali su jedni druge. Dogovoraili su se među sobom.
Derek: "Eva, samo će da gube vreme."
Ja: "Baš me briga i ako gube. Treba da pokušamo, molim vas. Ovo je veliki projekat, na kome firma može dosta da zaradi, i zato ne želim da ga tek tako ispustim iz ruku. Pokuša ću, kao ništa drugo."
I dogovorili su se.
Ja : "I? Šta ste odlučili?"
G.White: "Uredu. Prihvatamo vaš predlog. Imate vremena do sutra u 17."
Ja: "Mnogo, mnogo vam hvala."
Tako se sastanak završio, srećno. A i ja sma isto tako otišla kući, zajedno sa devojkama, i sladoledom za Tobija.
I odmah sam počela sa radom.
~Derek pov~
Još sma u kancelariji. Osma je uveče.
Gledam grad na prozoru, i razmišljam.
Derek: "Eva Allerton. Zašto me toliko podsećaš na nekog? Zašto ste toliko slične?"


M&MWhere stories live. Discover now