《 59 》Vraćeno obećanje.

156 6 2
                                    

~Derek POV~
Konačno pronašao sam je.
Ogrlica.
Ja: "Vreme za igru je gotovo."
Kloi: "Šta? O čemu pričaš?
Zar nisi čuo šta govorim? Derek..."
Ja: "Ne stavljaj moje ime u svoja prljava usta!"
Uplašila se.
"Zar si zaista mislila da ću ti poverovati?! Zar si zaista mislila da ću da padnem na tvoje laži?"
Kloi: "Šta se sogađa sa tobom, ja... ne znam o čemu pričaš."
Ja: "O zaista.  Pa... pogledaj o čemu pričam."
Na sto sam stavio dosije u kome su detaljno zapisani svi razgovori nje i detektiva, svi izvori iz kojih je skupljao informacije o meni.
Ja: "Sve to je ovde.
Ali ono što ti i tvoj detektiv zaboravili jeste to da sam ja Derek Hejl.
Čovek čiji život poznaju samo nekolicina ljudi.
Ljudi o meni saznaju stvari samo onda kada ja to želim!
Tvoj detektiv nije došao ni do najmanje informacije sam, ja sam mu otkrio sve do jedne a on to nije znao."
Video se strah u njenom pogledu, jasno se video. S'time sam bio zadovoljan.
Ja: "Mislila si da pobećuješ, zar ne?! Mislila si da će tako lako da me pridobiješ?!
Devojčice, misliš da si tako opasna a zapravo si manja nego što možeš i da zamisliš.
Meni nisi ni do kolena, niti ćeš ikada biti!"
Uhvatio sam je za vrat.
Kloi: "Pusti... boli."
Ja: "Veruj mi ovo nije ništa u poređenju sa onim što mogu da uradim, što bih mogao kako bi te kaznio zbog toga što si radila.
Najpre zbog toga što si od mene uzela najvredniju stvar u životu. Ovu ogrlicu."
Kloi: "Z...zašto..."
Ja: "Tišina!
Čuvaj dah, trebaće ti. Ne mislim da te pustim tako lako."
Kloi: "Ne, molim te."
Zadavio bih je, bacio bih je sa krova zgrade, mučio je na najgore moguće načine... ali neću.
Ja: "Slušaj me zmijo.
Pustiću te da ideš, i toplo ti preporučujem da se nikada više ne vraćaš. Jer nećeš dobiti drugu šansu da mirno odeš.
Ali želim da zapamtiš jedno, a to je da ćeš nastaviti da živiš samo zato jer sam te ja pustio. Jasno?"
Kloi: "Da... da."
Vidim da polako ostaje bez daha.
Ja: "Zahvali bogu što si žensko.
Jer da nisi ne bih bio ovoliko milostiv.
...A sada se gubi. I nikada se više ne vraćaj."
Pustio sam je, ne nežno.
Ja: "Gubi se!"
Istog trena je izašla iz kancelarije, a zatim iz firme.

Podigao sam ogrlicu s'poda.
Ja: "Konačno si kod mene, gde i pripadaš.
A sada kada te imam, mogu da nađem osobu koja takođe treba da bude samo moja."

~Eva POV~
Ja: "Ne razumem Dereka.
Ne, povlačim reči, ja ga uopšte ne razumem."
Ako se pitate s'kim pričam, pričam sa Elenom i Tarom.
Sve sam im rekla.
Ne za Zoi i ono u bolnici, samo to što je tražio da Kloi ostane sama sa njim.
Tara: "Sigurna sam da ima dobro objašnjenje za to Eva."
Elena: "Slažem se.
I sama si rekla da Derek ne voli da se druži sa ljudima."
Ja: "Epa sa nekima voli! I izgleda da je Kloi jedna od njih!"
Elena: "Kako znaš? Eva zaboga ne znaš ni zašto ju je zvao.
Šta ako ju je samo pozvao da... ne znam, da mu poređa fascikle, obriše prašinu, nemam pojma."
Ja: "Da, baš mi je Kloi za brisanje prašine.
Sumnjam da je ikada čula za krpu."
Elena: "Ja odustajem.
Tara, ako imaš nešto pametno da kažeš sada je pravo vreme."
Tara se nije oglašavala.
Zurila u jednu tačku.
Ja: "Tara?... Tara?"
Tara: "Da?"
Elena: "Šta je bilo?"
Tara: "Ništa."
Ja: "Je si li dobro Tara?"
Tara: "Da, jesam. Savršeno."
Zar zaista misli da može da nas pređe tim njenim slatkim osmehom i sjajnim okicama.
"Izvinite, ali moram da idem."
Elena: "Šta?"
Ja: "Sada?"
Elena: "Gde?"
Tara: "Ja, pa... mama me je zvala. Treba joj pomoć.
Vidimo se!"
Ja: "Čekaj, možda i mi možemo..."
Već je izašla.
"da pomognemo."
Elena: "Šta ovo bi?"
Ja: "Nemam blage veze."

~Tara POV~
Ja: "Mama? Mama?!"
Stigla sam kući, čim sam videla poruku.

"Dođi molim te, tata je opet poludeo."

To mi je poslala.
Zato što... zadnjih dana je tako.
Mama i tata se ne slažu baš najbolje. Najblaže rečeno.
Mama opet sumnja da je tata vara, a njemu smeta kada se prevara spomene.
Nije kao da mama nema razloga za sumnju, s'obzirom na to da je to jednom već uradio.
Ali opet, mama mu o tome priča svaki dan, protekle dve nedelje Svakome bi toga bilo preko glave.
Zadnje dve nedelje se sve pogoršalo, jako. Ali njihove svađe su počele odavno.
Možda 2 do 3 meseca. I zaista je ne podnošljivo.
Mama: "Ne možeš da me prevariš!
Stigao si u 3 ujutru, šta čovek tvojih godina ima da radi u to doba?!"
Naravno da se svađaju, šta bi drugo radili.
Tata: "Čovek mojih godina radi u ta doba! Samo da bi vi imali šta da jedete svakog dana!"
Mama: "Kako da ne?!"
Tata: "Misli šta želiš, nije me briga!"
Sišao je, i izašao iz kuće ni ne pogledavši me.
Ja: "Zdravo i tebi tata."
Začula sam mamine jecaje i odmah otrčala do nje.
Nisam pokušavala išta da kažem.
Samo sma je zagrlila, kao i uvek. Mislim da je tako bolje.
Ja sam joj rame za plakanje.
I to je lepo, biti nekome rame za plakanje.
Osim ako ta osoba nije vaša majka.
Ja: "Biće uredu. Sve će se popraviti."
Sigurno je želela nešto da kaže, ali se gušila u jecajima i to nije mogla.
Ja: "Molim te mama, smiri se.
Hajde lezi, odmori se.
Tata će se već vratiti, i sve će biti uredu."
Mama: "Ništa više neće biti uredu."
Ja: "Ne govori tako mama, molim te."
Legla je u krevet, te sam je ostavila da spava.
A ja sam izašla iz kuće. Treba mi mirno mesto... za plakanje.
Jedino mesto koje mi pada na pamet jeste klupa u parku, sada uveče. Kada nema nikog.

Nije mi dugo trebalo da stignem.
Ja: "Dome slatki dome."
Ironično se osmehnem.
Ovo je zaista moja druga kuća zadnjih meseci, s'obzirom da kući nemam mira.
Ima suviše galame, a ja mrzim galamu. A ovde je mirno.

Ulične svetiljke su počele da se pale, to je bio znak da je vreme da se krene kući, za sve ostale.
Dok je za mene to značilo da sam sama i da mogu da izbacim sve iz sebe.
Ja: "Plači Tara, neće te niko videti."
I plakala sam.
Dosta dugo, isplaka sam dosta toga.
I bilo je lepo, šta da kažem.
Xx: "Vidi, vidi, vidi. Koga mi to imamo ovde."
Uplašila sam se, do sada u ove sate nikada nikoga nisam srela.
Bar nikog ko me poznaje.
Ja: "Šta ti radiš ovde?"

M&MWhere stories live. Discover now