《 21 》 Da li si ti ona koju tražim?

221 6 0
                                    

~Eva POV~
Osećam da me neko budi.
Mama: "Eva, hajde srećo trebaš na posao."
Posao... ne, ne idem na posao. Ne mogu da ga vidim.
Ja: "Mama..."
Mama: "Da? Jesi li dobro?"
Ja: "Ne... ne osećam se dobro. Ostaću kući. Javi ću Dereku da ne dolazim."
Mama: "Uredu, mila. Odmori se.
Ali da te pitam nešto."
Nadala sam se da neće da me pita ono što sam mislila.
Ja: "Reci?"
Mama: "Sinoć si kući stigla snuždena, nekako tužna. Šta se desilo?
Da li se nešto desilo sa Derekom?"
Ali jeste, nažalost.
Nisam znala šta da je lažem.
Ja: "Ovaj... ne mama. Sa Derekom je sve uredu. Nego sam od sinoć nešto loše.
Bilo mi je muka. Samo to."
Mama: "Uredu, drago mi je što je sve uredu.
Ja sada idem da ti donesem nešto za jelo."
Ja: "Hvala mama."
Izašla je.
Ja: "Uh... dobro sam se izvukla."
Ustala sam i izašla na terasu, na malo svežeg vazduha.
Sela sam na stolicu i posmatrala sunce.
Ja: "Sunce... znam da ga i ti sad posmatraš, ali... da li te ono podseti na mene. Da li me i dalje pamtiš?"
Mama: "Eva? Šta radiš tu?"
Ja: "Ha? Ništa. Trebalo mi je malo svežeg vazduha."
Mama: "Hajde uđi da nedeš. Napravila sam ti sendviče."
Ušla sam i uzela tanjir, i opet na terasu.
Mama: "Da ti ne buse hladno?"
Ja: "Ne, neće. Hvala za sendviče."
Mama: "Nema na čemu mila." Izašla je iz sobe, a ja sam jela svoje sendviče i nastavila sam da gledam u nebo.

~Derek POV~
Budim se, i vidim da je 10 sati. Ustao sam. Otišao kući da se presvučem, dobro je da su mama i Sara spavale.
Opet sam ušao u auto i otišao u firmu.
Nisma se obazirao na radnike koji su mi govorili dobro jutro. Samo sam zatražio kafu i otišao u kancelariju.
Odmah sam počeo sa poslom.

Pravim pauzu. Vidim da je 11 i 30.
Pokušavao sam da radim ali je slabo išlo.
Ja: "Uh... Eva... sa svime što si čula... imam osećaj da ćeš da odeš, čak i nakon što sam ti rekao da nemožeš."
Ustao sam sa svog radnog stola i otišao do prozora.
Osetim zrake sunca na sebi.
Ja: "Da bar jednu od vas mogu da izbacim iz glave. Bar jednu."
Iz misli me je trglo kucanje.
Ja: "Napred."
Tara: "Gospodine? Mogu da uđem?"
Ja: "Da, da, izvoli Tara."
Tara: "Treba mi vaš potpis za jedna dokument, i da vas podsetim da danas imate dva sastanka. Jedna je u..."
Ja: "Otkaži sve."
Tara: "... Uredu."
Ja: "Daj da potpišem." Uzeo san papir, pročitao sam na brzinu i potpisao.
Ja: "Izvoli."
Tara: "Hvala." Izašla je.
A i ja sam malo posle nje. Nakon 10-ak minuta.
Džaba da sedim u kancelariji kad ne mogu da radim. Kad mi pamet nije tu.
Otišao sam u teretanu. Da se izduvam.
I tako prošlo je pola sata... sat i idalje isto.
Ja: "Izlazite... mi... iz... glave!
Bar jedna."
Brzo sam izašao odatle, ostavljajući ostale u čudu.
Otišao sam u park na trčanje.
Eto ako ste se ikad zapitali kako se Derek Hejl rešava problema, sada znate. Ili sam u teretani ili trčim.

~Eva POV~
Vidim da je jedan po podne.
Odlučim da ustanem sa svog kreveta i malo izađem.
Obukla sam komplet trenerku.
Ja: "Mama ja idem malo da se prošetam."
Mama: "Sada? Jesi li sigurna?"
Ja: "Da. Prijaće mi šetnja."
Mama: "Uredu dušo.
I mi kasnije izlazimo. Ići ćemo kod Stele.
Mala Ema danas slavi rođendam."
A da, Ema je Elenina mlađa sestra.
To nisam napomenula?
Ja: "Uredu, ja ću da navratim sa Elenom i Tarom. Kad se vrate sa posla.
Vidimo se, zdravo Tobili."
Tobi: "Zdravo."
Izašla sam.
Idem sad do parka. Ne do onog gde sam bila sa Elenom i Tarom, do drugog parka.
Do tamo ima jedno 20 minuta hodanja.
...
Ja: "Pa ovde sam bila skoro, ali sam zaboravila kako je le..." Nekom me u tom trenutku udario.
Derek: "Izvinite, nisam vas video."

~Derek POV~
Zaneo sam se i nisam video devojku ispred sebe, i udario sam u nju.
Ali ta devojka je bila Eva.
Ja: "Eva..."
Eva: "Derek..."
Ja i Eva: "Šta ti radiš ovde?"
Eva: "Izvini, glupo pitanje.
Vidim da trčiš... ovaj ja idem."
Ja: "Stani..."Uhvatio sam je za ruku, što nije trebalo.
Xx: "Gospodine Hejl." Paparaci. Dođavola!
Xx: "Gospodine Hejl, je li vam to devojka?"
Xx: "Da li ste u vezi?"
Xx: "Gospodine Hejl molim vas odgovori te."
Eva: "Derek? Šta da radimo?"
Ja: "Hajde." Uhvatio ama je za ruku i počeli smo da bežimo.
Ovo najviše mrzim, ovo će sigurno da mi stvori mnogo problema, oboma zapravo.
Eva: "Derek... uspori... ne mogu da trčim... brzo kao ti!"
Stao sam i... pa mormao da pobegnemo, bolje to nego da ostanmeo i odgovaramo na njihova pitanja, uzeo sam je u naručje.
Ja: "Nadam se da nisi mnogo teška?"
Eva: "Šta? Š... šta radiš to?!"
Ja: "Veruj mi da ne želiš da ostaneš sama sa njima."
Eva: "Ali..."
Ja: "Samo se drži čvrsto."
Trčao sam 5 minuta.
Eva: "Baš su uporni."
Ja: "Pričaj mi o tome."
I ne mogu više. Ne sa Evom u naručju.
Nije mnogo teška, ali kad ze trči duže vremena postaje teško.
Ja: "Hajdemo ovamo."
Skrenuli smo a onda se sakrili između dve zgrade. Gde je bilo...pa dosta tesno.
Spustio sam je i utrčali smo tu.
Eva: "Derek...?"
Ja: "Budi tiha." Stavio sma ruku na njene usne. Moroa sam.

~Eva POV~
Ovde je baš tesno.
Samo par centietara me je delilo od njega.
Srce mi je kucalo toliko brzo, toliko jako... nadam se da nije mogao da ga čuje.
Gledali smo jedno drugo ravno u oči.
Derek: "Još malo. Smiri se.
Diši, nisam rekao da to ne smeš." Nasmejao se i namignuo mi. Skrenula sam pogled. Baš sam se postidela.
Jaoo. Zašto sam ja ovde? Zašto nisam ostala kući.
Sada shvatam zašto kažu da je nekad bolje ostati u krevetu.
Derek: "Evo ih, i..." Protrčali su pored nas.
Derek: "Dobro je... otišli su."
Ja: "Ovaj... možemo li sada da idemo?"
Derek: "O, da. Hajde."
Ja: "Pa mislim da ti prvi treba da izađeš."
Derek: "Vidi stvarno."
Izašao je a onda i ja. Konačno.
Ja: "Ovaj idem ja sad."
Derek: "Eva, čekaj."
Ja: "...Nisam još odlučila Derek."
Derek: "To znam. Ali to ne znači da moraš da bežiš od mene."
Ja: "Ne bežim. Ja samo... ne znam šta da radim kad sam sa tobom."
Derek: "Šta god želiš... samo nemoj da bežiš od mene."
Ne znam šta da kažem, zaista ne znam.
Ja: "Ja... ne znam šta da ti kažem Derek."
Derek: "Da li... me se plašiš Eva?"
Idalje ne znam šta bih rekla.
Iskreno ne znam. Ne znma da li ga se plašim.
Ja: "Nisam sigurna, ali... ne bih rekla."
Derek: "Pa za to mi je drago."
Čulo se olakšanje u njegovom glasu.
Ja: "Derek... znam da si mi rekao da ne mogu da odem, da moram da ostanem... ali ja... ne znam da li ću moći da nastavim sa ovom igrom."
Derek: "Moraš Eva, molim te."
Ja: "Sutra. Sutra ću ti reći šta sam odlučila."
Derek: "Uredu."
Ja: "Nađimo se ovde sutra uveče. Oko osam."
Derek: "Biću ovde."
Ja: "Sigurna sam da hoćeš."

~Derek POV~
Otišla je, ali njene reči su ostale u mojim mislima.
"Sigurna sam da hoćeš." Tako je i onda rekla. Da li je moguće da... ne, to ne može biti Eva. Nemoguće. Ili jeste.
Ja: "Eva... je si li... da li tebe treba da pronađem?" Izvadio sam iz džepa ogrlicu, i pogledao je.
Ja: "Da li... da li je moguće da ste ista osoba?"

M&MDonde viven las historias. Descúbrelo ahora