《 31 》 Može da bude.

203 8 1
                                    

~Derek POV~
Budim se na kauču, ukočen.
Ja: "Au."
Eva: "Nije bilo baš udobno?"
Ja: "Ne." Mislim da mi se vrat skroz ukočio.
Eva: "Ukočio si se?"
Ja: "Aha. Vrat mi se baš ukočio."
Eva: "Pa to mogu da sredim."
Ja: "Kako?"
Eva: "Ti samo sedni na kauč, i budi spreman."
Ja: "Za šta?"
Urssio sma šta mi je rekla.
Ali nisam trepao
Ja: "Aa! Je si li normalna?"
Od jedom mi je okrenula vrat u stranu.
Eva: "Hajde Derek. Još samo na drugu stranu."
Ja: "Ne, ne, ne ,nemoj da..."
A onda i na drugu stranu.
Ja: "...Si se usudila. Au.
Nisi normalna."
Eva: "Nema na čemu." Govorila je idući prema kuhinji.
Eva: "Hajde dođi da jedeš."
Ja: "Šta?"
Eva: "Dođi da jedeš." Otišao sma do nje u kuhinju.
Ja: "Ne, ovaj... uzeću nešto usput. Nisi trebala."
Eva: "A ne. Danas doručkuješ sa nama.
Ti sedni, a ja idem da pozovem mamu i Tobija."
Ja: "...Uredu."
Eva: "Slušaj, budeš li otišao dok se ne vratim gotov si, da znaš."
Rekla je, tj. zapretila mi, i otišla je na sprat.
Ja: "Pa dobro. Valjda ću da preživim."
Tada pogledam u telefon i vidim propuštena 3 poziva od Džordana.
Sigurno da ima nešto važno da kaže kada me je zvao 3 puta.

Zovem ga.
Ja: "Šta je bilo?"
Kažem ozbiljno.
Džordan: "Konačno si se javio mali."
Ja: "Šta je bilo Džordane?"
Džordan: "Slušaj me, večeras moraš da dođeš. Imamo važnu misiju."
Ja: "Imamo? Znači ne idem sam ovoga puta?"
Govorim dok gledam stepenice, da neko slučajno ne naiđe.
Džordan: "Ne, ovoga puta ideš sa ostalima."
Ja: "Ko tačno?"
Džordan: "Oli, Liam, Vil, ti i..."
Ja: "I?"
Džordan: "Ja."
Ja: "Molim?"
Džordan: "Šta moliš mali. Ja idem sa vama."
Ja: "Džordane... ne možeš."
Džordan: "Mali dolazim."
Ja: "Džordane ne..." Hteo sma da nastavim ali Eva upravo silazi zajendo sa Tobijem.
Ja: "Slušaj ne mogu sada da razgovaram, ali znaj da nismo završili.
Danas dolazim i ima da razgovaramo."
Prekinuo sam.
Tobi: "Derek!"
Pritrčao mi je u zagrljaj.
Ja: "Dobro jutro mališa."
Tobi: "Dobro jutro."
Eva: "Hajde sednite da jedemo."
Tobi: "Daa!"
Ja: "Sedi ovde."
Tobi: "A mama?"
Eva: "Mama idalje spava. Ona će kasnije da jede."
Seli smo za sto i počeli sa jelom.

Zapričali smo se, dosta smejali, zabavili se, toliko da sam zaboravio na raspravu koju ću tek da vodim sa Džordanom.
Eva: "Jelo vam se svidelo?"
Ja i Tobi smo se pogledali.
Ja: "Pa..."
Dobro moram da prestanem da se šalim. Kakav mi je pogled uputila.
Ja: "Dobro šalim se nemoj tako da me gledaš."
Eva: "😊🙂"
Onda je raspremila sto.
Ja: "Tobi... ova tvoja sestra..."
Tobi: "Opasna je."
Ja: "Pa možemo i tako da kažemo."
Ustao sam, uzo telefon da pogledam na sat.
11 h.
Moram u firmu, ima mnogo posla.
A tada sam se i setio Džordana.
Moram i za to da se pobrinem.
Ja: "Eva, 11 je sati ja moram u firmu."
Eva: "Da, moram i ja. Nego Derek."
Spustila je pogled, izgledala je veoma zabrinuto.
Eva: "Dođi ovamo." Otišao sam u kuhinju, a Tobi je ustao sa stola i otišao u dnevnu.
Eva: "Derek... znam da sam dosadna ali..."
Dosadna? Molim?
Ja: "Šta je bilo?"
Eva: "Derek strah me je da ostavim Tobija i mamu same ovde.
Plašim se da će... da se vrati."
Misli na svoga oca.
Ja: "Ne brini naći ćemo rešenje i za to."
Eva: "Kakvo?"
Ja: "... Pa mogu da odu kod nas.
Možete svi vi, da provedete par dana. Dok se situacija ne smiri.
Tu ćete biti sigurni.
Liam je većinu dana tamo, ali i kad nije ispred je obezbeđenje."
Eva: "Zaista? Možemo?" Oči su joj zasijale.
Ja: "A što da ne?"
Eva: "Ali hoće li to biti uredu?"
Ja: "Naravno da hoće.
Mama i Sara svakako hoće da upoznaju Lajlu i Tobija."
Eva: "Hvala ti, hvala ti mnogo." Rekla je i zagrlila me.
Kada me ona zagrli moje ruke joj same uzvrate.
Ja: "Nema na čemu.
Hajde idi pozovi mamu pa da vas odvezem."
Eva: "Naravno, odmah stižem." Otišla je sa osmehom.
A ja sam, dok niko nije u blizini, uzeo da obavim mali razgovor.
Ja: "Džordane?"
Džordan: "Mali već..."
Ja: "Ma ne to. Mislim o tome ćemo kada budem stigao u skladište.
Nego zovem te da odradiš jedan mali posao."
Džordan: "Ti meni zadaješ zadatke? Mora d aje nešto ozbiljno.
Slušam?"
Ja: "Evin otac se vratio, ali želim da se postaraš da što pre ode."
Džordan: "Evin otac?"
Ja: "Da. Nije bio baš dobar prema njoj i njenoj majci.
Samo neka što pre ode.
Ali nemoj da ga povrediš."
Džordan: "Kako ti kažeš mali.
Smatraj to obavljenim."
Ja: "I još nešto."
Džordan: "Da?"
Ja: "Gde god budu išle Eva, njena majka ili Tobi. Za njima će uvek da bude neko. Uredu?"
Džordan: "Takođe rešeno. Imaš li još nešto da mi kažeš?"
Ja: "Imam."
Džordan: "Pa reci, šta čekaš?"
Ja: "Opet."
Zna on o čemu pričam.
Džordan: "Mali... već 5 puta smo pretražili ulicu. Uzduž i popreko.
Nema traga od ogrlice."
Ja: "Baš me briga. Opet ćeš da tražiš.
Ako treba pretresi svaku prodavnivu, kafić, zgradu u toj ulici."
Džordan: "...Uredu."
Prekinuo sam.

Udario sam šakom o sto. Ne toliko jako.
Tobi je bio tue. Inače bih ga slomio.
Ali neko je video i taj slabi udarac.
Eva: "Derek?"
Dođavola! Zašto je uvek tu kada sam iznerviran?!
Ja: "Da?" Ostavio sma svoj bes po strani, kao.
I okrenuo sma se prema njoj s'osmehom na licu.
Eva: "Ne moraš da se pretvaraš. Bar ne predamnom."
Derek: "...Idemo li?" Odmah menjam temu.
Ev: "Derek šta je bilo? U jednom trenutku si srećan, a već u sledećem besniš. Zbog čega?"
Imam osećaj da bi moja tajna s'njom bila sigurna.
Ali ne mogu da joj kažem.
Ja: "Eva... idemo."
Nisam čekao da išta kaže, samo sam prošao pored nje.
Pošla je za mnom.
Ja: "Jeste li spremni?" Upitam Evinu majku.
Lajl: "Da Derek, jesmo.
Ali... da li je zaista uredu da budemo kod vas?"
Ja: "Jeste gospođo, ne brinite.
Moja majka i sestra svakako žele da vas upoznaju."
Lajla: "Uredu, onda idemo."
Ja: "Dajte mi torbu."
Lajla: "O, hvala."
Ja: "Izvolite."
Tobi i ona su izašli, a onda i Eva.
Dok je izlazila pogledala me tužno.

Da li sam je povredio?
Eva: "Hajde Derek."
Ja: "Dolazim."
Ja sma stavio torbu u auto, dok je Eva zaključala vrata.
Ušli smo u auto i evo nas kod nas.

Predhodno sma Sari javio porukom da dolazimo.
Tako da je sve sređeno.
Pozvonio sam i vrata su se otvorila.
Sandra ih je otvorila.
Sandra: "Izvolite godpodine.
Dobro došli."
Ja: "Zdravo Sandra."
Sandra: "Da uzmem torbu?"
Ja: "Da. Hvala.
I molim te pripremi jednu gostinjsku sobu."
Sandra: "Naravno gospodine." Ušli smo a Sandra je zatborila vrata.
Lajla: "Dobar dan."
Sara: "Dobar dan, gospođo.
Drago mi je što ste napokon stigli."
Sara kao i uvek sva srećna.
Mama je takođe bila radosna.
Dok je Liam bio normalan.
Sara: "A ko si nam ti mališa?"
Tobi se sakrio iza mene.
Ja: "Hajde mali, nemoj da se stidiš."
Idalje je stajao iza mene.
Eva: "Tobi." Kleknula je d abudu u istoj visini.
Eva: "Ovo je Sara. Ona je Derekova sestra.
A ova teta ovde je njegova mama.
Nemoj da se stidiš. Hajde pozdravi ih."
Izašao je iz "skloništa" i pozdravio se.
Tobi: "Zdravo. Ja sam Tobijas."
Zar ga je tako lako ubedila?
Sara: "Tobijas, kako imaš lepo ime.
Ja sam Sara.
Drago mi je Tobi." Pružila mu je ruku, i on njoj.
Tobi: "I meni je drago."
Onda se okrenuo prema mami.
Tobi: "Zdravo. Ja sam Tobijas."
Mama: "Kako si ti kulturan dečak.
I meni je drago." Rukovao se i sa mamom.
Mama: "Izvolite sedite molim vas.
Sandra, molim te napravi nam po kafu."
Pogledao sma Evu, i ona mene.
Pogledi su nam se susreli.
U njenim očima sam video radost.
Lagao bih kada bih rekao da ovo upoznavanje nije i mene razveselilo.
Zaista izgledamo kao jedna velika i srećna porodica.
Eva: "Lepo je, zar ne?" Rekla je tiho, samo da bih ja čuo.
Ja: "Šta to?" Pravim se kao da ne znam o čemu priča.
Eva: "Pa sve ovo.
Da nas neko ovako vidi pomislio bi da smo zaista jedna velika srećna porodica."
Ja: "I ja sam to pomislio." Rekao sma idalje gledajući u nju.
Eva: "Lepo je.
Mislim.. bilo bi, da je stvarno."
Ja: "Može da bude." Da li sam to rekao na glas. Mislim... da me ona čuje?
Derek, majke mi treba da uključiš mozak da se puni.
Nakon onoga što sam rekao odmah sam skrenuo pogled, i idalje se pitao šta sma to izgovorio. I zašto sma to izgovorio.
Mama: "Deco što stojite na nogama sedite.
Ja: "A? Da. Da sednemo." Seli smo jedan pored drugog.

~Eva POV~
Ja ne znam kako sma sela.
Bila sam u šoku od onoga što je Derek rekao.
"Može da bude" da li je i mislio to što je izgovorio. Da li... ne Eva, zašto bi to želeo? A opet šta ako želi da...
Ne. Prekini.
Mama: "Eva dušo šta je bilo? Što se tako smeškaš?"
Smeškam?!! Molim?! Eva saberi se zaboga. Zašto se smeškaš??
Ja: "N..ništa. Onako."
Da li se zaista smejem onako.
Da, da, smejem se onako.
Smeješ se onako je li?
Moj unutrašnji glas, javio se nakon dosta dugo.
Sandra: "Izvolite."
Stigla je Sandra sa kafama.
Emilia: "Hvala ti Sandra."
Sandra: "Želite li još nešto?"
Emilia: "Tobi želiš li ti nešto?"
Tobi: "Ja želim mleko."
Emilia: "Mleko. Uredu, stiže mleko.
Sandra molim te šolju mela za ovog mališu."
Sandra: "Odmah stiže."
Sandra je otišla u kuhinju, a ja moram u toalet. Ne mogu više da sedim pored Dereka.
Ja: "Izvinite me." Za sekund sam se stvorila u toaletu.
Ja: "Huu. Preživela si."
Ali nećeš.
"Uff, što se ti javljaš? Nisi tu kada valja, a javljaš se kada si mi najmanje potreban."
Pa ja dolazim kada želim. I sada ti trebam za tvoju informaciju.
"Znaš šta? Mrš."
Pogledala sma se u ogledalo.
A ond asma se umila hladnom vodom. Ledenom.
Ja: "Derek... zašto si to rekao?"
Zateknem sebe da se smeškam.
Ja: "Ugg, prekini. Rekao je to samo... uf niko nas nije čuo, inače bi mi to bio izgovor. Da je rekao to smao zbog ostalih.
Ugg, mrzim te Eva."
Hajde priznaj sebi. Želiš da to bude istina. Želiš da i on to želi.
"Prestanii." Izašla sam kada sam se još jednom umila.
Ali poželim da nisam izašla, zato što sam se sudarila sa Derekom.
Dođavola! Zar nije mogao bili Liam, Sara, bilo ko smao ne on.
Ja: "Derek..."

M&MWhere stories live. Discover now