Savršena tajna

DVANAESTO POGLAVLJE

Tjedan dana našeg boravka ovdje prošlo je mirno i bez većih razmirica. Ianov i moj odnos postao je puno bolji, vrijeme smo većinom provodili u krevetu i mogu reći da stvarno nisam imala ništa protiv toga.

Sve prezentacije bile su uspješno odrađene, a studenti su sve te prezentacije pomno slušali, studentice pogotvo.. pitam se zašto..., uglavnom nije bilo nikakvih problema, sve je prolazilo kako je trebalo.

Liama sam rijetko viđala, došao mi se ispričati za onaj dan u restoranu, i Ian je to naravno morao vidjeti, ali na sreću nije reagirao, iako vidjelo se da mu nije svejedno što ga vidi.

Ovdje u LA-u obavili smo sve što smo imali i sutra se vraćamo u New York. Bila sam nervozna zbog našeg povratka, nisam znala što će biti kada se vratimo. Kako ću nastaviti raditi s njim, hoće li me početi ignorirati, hoće li netko razotkriti našu malu tajnu?
....

Ian me lagano uhvatio za nogu dok smo gledali film u našoj sobi i rekao:

"U čemu je problem slatkice? Zašto si nervozna, što se mota po tvojoj lijepoj glavici?"

Pogledala sam prema nozi na kojoj je bila Ianova ruka i vidjela da je nesvjesno tresem. Zaustavila sam je i pogledala ga u oči:

"Pa ovaj.... Sutra se vraćamo i ovaj... zanimalo me...Kako će to sve funkcionirati?"

Bila sam svjesna da prije polaska moramo obaviti ovaj razgovor, jer ako ćemo iskreno stvarno nismo znali na čemu smo.

Ian se podignuo i okrenuo prema meni:

"Sky, sviđaš mi se, stvarno mi se sviđaš, ali..."

Nije ni stigao izgovoriti rečenicu do kraja ja sam već bila ustala govoreći:

"Naravno da! Razumijem, ti si meni šef, ništa od ovog nije moguće kada se vratimo, imaš pravo da....sve okej..."

Brzim korakom pokušala sam doći do kupaone, ali Ian me uhvatio za ruku.

"Hoćeš li me ikada bar jednom poslušati do kraja, jebemu život Sky, ni ne znaš što sam ti mislio reći."

Rukom mi je obrisao suzu koja je već klizila niz moj obraz. Stvarno nisam znala zašto plačem, vjerojatno jer je moj veliki ponos povrijeđen, nije bilo drugog razloga.

Nisam htjela slušati njegove izgovore ili isprike, ali svejedno sam kimnula glavom.

"Htio sam reći kako te želim odvesti na pravi spoj, kakav ti zaslužuješ, a ne u hotelsku sobu, aliii to kao što i sama znaš nije moguće zbog naše situacije na poslu..."

U glavi mi je samo proletjelo evo ga, samo sam to čekala. Mogao me samo pustiti na miru.

".... Međutim ako si za, mogli bi se potajno viđati, kod mene ili kod tebe. Mogao bih ti skuhati večeru, pa nakon toga staviti neki film, mislim pošto normalni spojevi ili druženja nisu trenutno mogući. Kada sam rekao da mi se sviđaš, to sam stvarno i mislio, trudit ću se Sky obećajem!"

Suze su mi same od sebe počele teći niz obraze i Ian me je čvrsto zagrlio. Još nisam mogla procesuirati što je to točno rekao, ali nisam mogla vjerovati da je htio da se nastavimo viđati.

Podignuo mi je glavu i natjerao me da ga pogledam. Nisam htjela da me vidi kako plačem, ali sam ga nastavila gledati.

"Onda... To znači sretno "slažem se" plakanje ili "nema šanse" plakanje?"

Gledao je upitno sa smiješkom na licu i čekao moj odgovor.

"Što ako nas netko primijeti? Mogli bi ostati bez posla, a to stvarno nije jedna od opcija."

Spustio mi je poljubac u čelo i prošaptao:

"Zato ćemo biti toliko dobri da nas nitko neće primijetiti, ne brini."

Nisam mogla ne brinuti se, ali naslonila sam svoju glavu na njegova prsa i kimnula glavom, razmišljajući o svojoj budućnosti koja se više nije svodila samo na medicinu.

Xoxo🌌
V&M💙