Savršena tajna

...

Moja cimerica i kolegica je bila jedina osoba s kojom sam uspjela uspostaviti barem nekakav prijateljski kontakt izvan posla. Nije puno ispitivala i nije tražila da pričam o prošlosti ili o tome što me muči, na čemu sam joj bila zahvalna.

Čim sam stigla u LA poslala sam zamolbu za posao u jednu od njihovih bolnica, kroz par dana bila sam pozvana na razgovor gdje su me odmah obavijestili kako sam dobila posao govoreći mi kako su se raspitali o meni i kako svi imaju samo dobre stvari za reći. Bilo mi je drago što to čujem. Barem mi karijera nije pala u vodu i propala.

Odmah sam navikla na novu rutinu, nove prostorije i nove ljude koji su bili vrlo pristojni i gostoprimljivi, no sama sebi sam obećala da nikada više neću voljeti nikog kao što sam Iana, Lucy, Harper i Jamesa, stoga sam bila strogo poslovna sa svima. Nikada više neće biti sve isto. Moje srce ne bi izdržalo još jedan gubitak u životu.

Svoju cimericu sam upoznala tako što sam na oglasnoj ploči vidjela da se traži cimer/cimerica za stan. Taman sam upisivala broj u mobitel kada me je prekinula.

"Gledaš li stan? Ako da ja sam Sarah i ja tražim cimericu."

Odmjerila me je od glave do pete i nastavila.

"Ako hoćeš mogu ti poslije smjene pokazati stan jer se nalazi odmah iza ugla. Ali samo da znaš da nema glasne muzike, mačaka ili pasa jer sam alergična na dlaku i nema glasnog sexa, molim te. Zadnja cimerica... Ohhh bože još uvijek imam noćne more, onda znaš kako je bilo loše..."

Nastavila je pričati punom parom, dok sam ja samo klimala glavom, što njoj očito nije smetalo. Našle smo se nakon smjene ispred bolnice i odvela me u njezin stan koji nije bio udaljen ni pet minuta.

Čim sam ušla u njega znala sam da ću tu provesti neko vrijeme, zapravo nije mi bilo bitno kako izgleda, bitno mi je bilo samo da imam svoju sobu. Trebala sam i htjela sam se maknuti iz hotela što prije, bio je pola sata udaljen od bolnice i puno novaca je odlazilo na njega.

Nakon što me je provela kroz stan i pokazala sve što je trebala Sarah me upitala.

"I što misliš? Znam da nije neki penthouse, no dobar je, i ovako devedeset posto našeg vremena provodimo u bolnici."

Kimnula sam glavom i nasmiješila joj se.

"Može! Bit ćemo cimerice."

Sarah je veselo skoknula i pljesnula rukama.

"Odlično! Kada bi se mogla preseliti?"

"Odmah, ako je moguće."

Vidjela sam da sam je malo začudila svojim odgovorom, no ništa nije pitala.

"Naravno, ovo je sad i tvoj stan."

I tako je počelo naše čudno prijateljstvo. No dani su bili isti, vrijeme je i dalje sporo prolazilo i nisam bila sigurna hoću li ikada ja više biti ja. Više se nisam prepoznavala, bila sam beživotna i samo sam se vukla kroz život. Ošišala sam se i stavila plave pramenove, jer ipak svi rješavaju svoje probleme s promjenom frizure, zar ne? Vjerujte mi nije učinkovito.

No jedino što mi je davalo nadu mi je bio posao, spašavanje života, sav taj adrenalin. Stvarno sam voljela svoj posao. I da nisu takve okolnosti možda bi se mogla nekako normalno ponovno prilagoditi na LA , a ovako se samo nadam da će se jednoga dana, nekim čudom sve vratiti kako je i bilo.

Xoxo💙
V&M🌌