Ethan's POV
Odlazim drugi dan s posla, a u oko mi je upalo da nema Nore. Već dva dana, ni traga, ni glasa od nje. Pretpostavljam da sam taj razlog ja, ne znam trebali mi biti žao, ali sada mi nije žao jer me nitko nije uvjerio u suprotno. U to da Nora nije dokumente predala policiji jer krivac još uvijek nije pronađen.
"Je li danas došla na posao?"- a ja se već drugi dan ne mogu riješiti krpelja zvanog Zara i njezinog munjenog psa.
"Zašto je tebe to briga?"- upitam ju skidajući sako, a nakon toga sam grubo povukao kravatu kako bi ju skinuo sa sebe, a ona preokrene očima uzdisajući.
"Biti glup je kad znaš istinu, vidiš istinu, a još uvijek vjeruješ u laži."
"Ja ne vjerujem kako ti lako povjeruješ ljudima. Ženska mi je pred očima prijetila, čula si ju i držiš njezinu stranu."- sve što sam skinuo sam bacio na kutnu koja je bila pored mene te se pridružio tim stvarima na kutnoj.
"E pa ta ženska to nije napravila."- sjela je za stolić koji je bio ispred mene uvjeravajući me da to Nora nije napravila.
"Kako znaš?"- upitam ju očekujući možda nekakvo obrazloženje koje bi me moglo misteriozno uvjeriti da to Nora nije napravila.
"Pa jesi li maknuo iz tvrtke onu žensku koju je tražila da makneš?"- na odgovor kimnem glavom jer sam napravio to.
"Onda nije ona."- zamahne rukama gledajući u mene.
"Ona je nepredvidiva, misliš da ju znaš, ali ne znaš ju."- prođem rukom kroz kosu na što se ona nasmije.
"To ti misliš, ona samo želi mir i ne želi da ju itko dira."- hrapavo kaže što mene nasmije.
"Dobro i, šta da ona to nije napravila?"- potam ju želeći znati što bi ona učinila na mome mjestu.
"Dužan si joj ispriku."- glasno se nasmijem na odgovor, dok me ona blijedo gledala očima mi govoreći da će me natjerati na to.
"Nema šanse."- počnem zamahivati rukama i odmahivati glavom jer nema šanse da se ispričam nekome.
"Hoćeš."
"Neću."
"Hoćeš."
"Neću."
"Ići ćeš joj se ispričati inače ću reći tati šta ti je napravila."
"Makar svi znamo da to nije napravila."- započela je s prijetnjama koje nikada nije sa mnom koristila što me razljutilo.
"Zara, neć..."- nasmijao sam se ne vjerujući da će to napraviti.
"Hoću!"- ustala je ljutito na noge već hodajući prema izlazu.
"Zara!"- vikao sam za njom, dok me ignorirala uzimajući Spineea u ruke.
"Ne smiješ."- zaustavi se kada to odgovorim na što se okrene i pogleda me.
"Kako ćeš me zaustaviti? Gušit ćeš me kao Noru? Prišiti mi nešto što nema veze sa mnom?"- okrenula se prema meni navodeći neke činjenice za koje mi nije bilo svejedno jer ih ona govori.
"Znaš da ti nikad takvo što ne bih učinio."
"E pa više ne znam tko si, ne znam što bi učinio, a što ne bi."- držala je tog psa u rukama koji me jako živcirao te sam priznao poraz.
"Okej, ispričat ću joj se."
"Odmah ćeš joj se ispričati."- maknula se sa izlaznih vrata očekujući da odmah odem do Nore ispričati joj se.
Nora's POV
Sjedim u stanu već dva dana nepomično, bojim se za samu sebe. Braću i tatu lažem da me uhvatila viroza, da povraćam i da ne računaju na mene neko vrijeme. Uspjela sam ih spriječiti da ne dolaze kako se 'ne bi' zarazili mojom lažnom bolešću.
Kada ću izaći iz ove 'karantene'? Ne znam. Kada me prođe ovaj strah, ako me prođe jer se trenutno bojim oka sklopiti, a jedino tko se sada zabrinuo za mene je teta Karmen koja je primjetila da ne izlazim iz stana. Osjetila je da se nešto događa i danas mi je došla skuhati svoju čarobnu juhu koja će me sigurno smiriti.
Smirila me, kao i sam razgovor s njom.
"Kad ostaneš bez juhe, zovi me, dolazim i kuham novu."- stajale smo na izlaznim vratima, otpraćala sam ju iz svog stana u njezin stan koji je odmah nasuprot mene.
"Dogovoreno."- nasmijem se pozdravljajući ju te pričekam da uđe u svoj stan te kad zatvori svoja vrata osjetim se dobro jer je otišla na sigurno.
"Ulazi unutra."- moju zamišljenost je iskoristila meni na prvu nepoznata osoba koja je uperila pištolj u mene i trenutno me tjera da uđem u stan.
S pištolja svoj pogled prebacim na osobu koja drži taj isti pištolj te shvatim da je to Eliott.
"Ethan je toliko slab da me ne može sam ubiti?"- našalim se pokušavajući se smiriti i usporiti strah da ću možda umrijeti.
Pištoljem me ugurao unutra te zatvorio vrata moga stana, također i zaključao te smo se našli u boravku.
"Koliko ti je dečko samo glup."- mene je odgurnuo na fotelju, dok je on hodao ispred mene mlatarajući pištoljem koji mi je tjerao strah u kosti razgovarajući od dečku misleći na Ethana.
Šutjela sam gledajući što će sljedeće učiniti.
"Šire se priče da te napao jer misli da si ti predala dokumente."- cerio se kao nadrogiran, a moje budno oko ga je pomno pratilo očekujući nekakav sljedeći korak.
"Ja sam ih predao."- stane pred mene priznajući da je on to napravio na što skupim obrve jer kako mu je to uspjelo i kakve veze ja imam s tim?
"Kao što rekoh tvoj glupi dečko, koji te poslao sa USB-om punim informacija. Dio od toga su dokumenti koje sam predao policiji, a uočio sam i nekakve slike gdje sam vidio tebe u nekakvoj krađi."- protrnem kada spomene mene u krađi te me još više uplaši.
"Pa sam razmišljao, zašto ne to iskoristiti?"- gledala sam ga, a kao da nisam. Toliko toga mi se događa u životu da ne znam kako se smiriti.
"Zar ne, Nora?"- nagne se dovoljno nisko da se susretne s mojim očima posebno naglašavajući moje ime.
Nisam odgovarala na suludo pitanje jer nema smisla kao ni sve ovo.
"Reći ćeš Ethanu da si ti predala dokumente policiji."- zadovoljno se nasmijao te nastavio kružiti po stanu s tim pištoljem u rukama.
"Nema šanse."- odmah se usprotivim.
"Onda da i tvoje slike šaljem policiji?"- izdahnem na ovom pitanju zatvarajući oči jer sam shvatila da sam potpuno slomljena i da meni nema izlaza. Nemam snage suprotstaviti se.
"Tako sam i mislio."- spremi pištolj u hlače te krene prema izlazu.
"Ako samo čujem da si rekla Ethanu ili bilo kome o našem razgovoru, počet će letjeti glave kao i slike policiji."
"Nitko te neće spasiti."- ove riječi je posebno naglasio, a te riječi su sada jedino meni izlaz. Bojala sam se zamjeriti Eliottu jer ima pištolj, može me ubiti.
"Znao sam da se s tobom mogu brzo dogovoriti."- mahne mi i valjda izađe iz stana, a ja ostanem sjediti i gledati u jednu točku.
Šta je pametno učiniti u ovome trenutku? Ako kažem Ethanu da je Eliott bio u stanu i da mi je prijetio, prvo mi sigurno neće povjerovati, a kao drugo, neće mi povjerovati i još će ga ići pitati je li to napravio i netko će ostati bez glave.
Svejedno ću ostati bez glave i ako mu to kažem i ako mu to ne kažem. Samo sada biram teži ili lakši način.
Kako sada u ovom trenutku ostati smiren i donijeti ispravnu odluku?
"Kuc kuc."- vrcnem se ugledajući Ethana koji me prekinuo u razmišljanju.
Izgledao je vedro i smireno za razliku od prije dva dana kada je izgledao da želi pobiti sve oko sebe.
"Bilo je otključano."- opravdao se kako je ušao na što ga ja pogledam razmišljajući šta se upravo dogodilo.
Moja zbunjenost i strah me spriječilo da burno reagiram na njega kao i inače. Sada sam jako uplašena i ne želim se kačiti s njim. Samo želim da ode i da me ostavi samu.
"Trebaš nešto?"- upitam kroz izdah, dok se on namještao na kutnoj nasuprot mene.
Kao da je znao kad treba doći. Baš sada kada mi je onaj idiot zaprijetio da mu moram reći da sam ja to napravila.
"J-ja"
"Došao sam se ispričati."- po izrazu lica sam mogla vidjeti da mu to teško pada i da ga je na to vjerojatno natjerala Zara.
"Za šta?"
"Za ono prije par dana."- odgovori, a ja glavu bacim u dlanove želeći plakati.
"Ja sam predala dokumente policiji."- pogledam ga u oči izgovarajući te besmislene riječi koje nisu imale veze sa mnom, ali rekla sam vjerojatno donošeći neispravnu odluku. No, u tom trenu sam rekla to ne razmišljajući o posljedicama.
"T-ti?"- promuca u nevjerici me gledajući te zagrizem usne suzdržavajući suze koje su krenule na oči od straha da ću upravo sada umrijeti, Zare nema. Nema me tko spasiti.
"Zašto?"- upitao me skupljenih obrva, a oči koje su me gledale bile su i više nego razočarane, a iz njih su navirale suze.
"Bojala sam te se i mislila sam te je u tome jedini spas."- u ovome trenutku sam se uplašila same sebe, u ovih par dana sam izgovorila toliko laži da se same sebe bojim.
"Spas si vidjela u tome da sve predaš policiji?"- ustao je s kutne gledajući me ne shvaćajući me. Čekala sam trenutak kad će me te ruke uhvatiti oko vrata i ubiti me.
"Da, jer te se bojim."
"Prijetiš mi da ćeš mi uništiti obitelj, da ćeš uništiti mene."
"Uplašio si me i natjerao me na to."- govorila sam to zatvorenih očiju jer ne mogu gledati više ljude u oči i lagati im.
"Ti shvaćaš da te Zara brani, da ti vjeruje, ona me natjerala da ti se dođem ispričati. Uvjerila me da ti nisi takva."
"A ustvari si ti najveća lažljivica ovdje."- pljuvao je po meni, a ja se nisam htjela braniti jer govori istinu, stvarno sam najveća lažljivica.
"Ne moraš me se bojati. Neću te taknuti. Boj se sebe i svojih laži, utopi se u njima, jer ja ću se iz ovoga u što si me uvalila lakše izvući nego ti."- zgroženo mi se obraćao i izjurio iz stana. Rasplačem se procesuirajući što se upravo dogodilo. Zašto se sve ovo mora meni događati? Zar sam ja toliko loša osoba da zaslužujem sve to? Zaslužujem li toliku bol? Možda je sve ovo iskušenje, možda me mama iskušava i želi vidjeti koliko sam jaka, ako me iskušava onda vjerujem da negdje tamo gore i navija za mene, da pobjedim ovo iskušenje.
x x x
Ovo sve mi je došlo u pet ujutro. Ne pitajte, sanjala sam sve to😂😂😂😂
Pa reko što ne iskoristiti to?😂😂😂
Nadam se da vas nisam jako uzdrmala🤷🏻♀️
Ajde uživajte, luvam vas i čujemo se🤗❤️💋