Nora's POV
Nakon Ethanovog odlaska sam mirno zaspala, očekujući da ću se probuditi kasnije, ali se to kasnije oduljilo na sljedeće jutro. Na neku ludu sreću ili nesreću probudio me Liam koji kao i obično svako jutro zove kako bih provjerio kako sam, jesam li se probudila i da me provocira. Nakon što sam ga se uspješno riješila, odgovorim Joshu i Azri na poruke te je došlo vrijeme da se sredim jer trebam otići na sastanak, a kada sastanak završi vratit ću se ovdje po stvari i vratiti se kući. Napokon.
Sredivši se izađem iz sobe u potrazi za taksijem koja nije trajala dugo. Fascinirala me činjenica da me Ethan nije kontaktirao već duže vrijeme što mi je razbistrilo um.
Brzo sam došla pred tvrtku i tada se promjenila moja činjenica o Ethanu. Upravo ulazi u tvrtku ignorirajući me što mi je čak i godilo, napokon mir.
Sastanak je danas prošao vrlo brzo za razliku od jučer, Ethan i ja smo se razišli bez ikakvog kontakta tako da sam se bez problema vratila u sobu u kojoj spremam kofer kako bih se mogla vratiti kući.
No, zašto sve ne bi išlo po špagi, ako špaga može puknuti?
Na vrata je netko počeo kucati, bez riječi. Glasno sam izdahnula, preokrečući očima.
"Nije dugo."- tiho prokomentiram misleći da je to Ethan, a kada otvorim vrata neugodno se iznenadim vidjevši dva policajca ispruženih značku kako stoje pred vratima gledajući me.
"Dobar dan, Nora Lee?"- iskreno sam se nadala da je možda greška, da su možda promašili vrata ili kat, ali kada je jedan od policajaca izgovorio moje ime zgrčilo mi se razmišljajući što sam napravila.
"Ja sam, izvolite."- knedla koja mi se nastanila u grlu mi je otežala da se oglasim.
"Uhićeni ste."- progovori ovaj drugi prilazeći mi kako bi mi stavio lisice.
"Radi čega?"- skoknem ne dozvoljavajući mu da mi stavi lisice.
"Razgovarat ćemo u postaji."- grubo me uhvati za ruke te se više nisam htjela opirati jer sam primjetila da su više nego ozbiljni.
"Mogu li kontaktirati nekoga?"- upitam ih na što sigurno odmahnu glavom.
"Ne možete me privesti na temelju ničega."- kada začujem šuškanje lisica na svojim rukama nije mi bilo ugodno, pogotovo jer su me nakon toga obadvojca uhvatila svako za jedan lakat i vodili iz hotela ignorirajući me.
Ne zamislivo, zar ne? Do maloprije sam maštala kako napokon idem kuću i sada me snađe ovo. Razmišljala sam što sam krivo napravila i jedino mi kroz misli prolazi da je vjerojatno tata otkrio da sam ja ukrala stik ili je ipak Ethan upleten u to. Ne znam, nisam sigurna. Ne znam što da mislim.
Put do policijske postaje je brzo prošao. Izveli su me iz auta i vodili u postaju, očekivala sam da će me odvesti u nekakvu sobu, a ne u podrum u doslovnu ćeliju.
"Zovi ga."- policajac koji mi je skidao lisice, obratio se ovom drugom policajcu s vrlo čudnim riječima.
Nisam se htjela petljati u to, pa sam ovaj put prešutjela okrenuvši se gdje ugledam praznu ćeliju. Ustvari, nije bila prazna. Sa stropa je visjela vreća za boksanje, pored vreće se nalazila drvena klupa na kojoj su bile rukavice.
Zašto?
Tko još ima takve privilegije, u zatvoru?
Okrenem se kako bih vidjela jesu li policajci još tu, a kad shvatim da nisu glasno izdahnem klizeći leđima niz zid te sjednem na pod pretpostavljajući šta mi se može dogoditi.
Mislim da sam sada pod tolikim stresom da bih se mogla ispovraćati, mogu vidjeti izraze lica svoje braće i tate kada saznaju da sam ovdje. Razočarani bi bili jer nikada ne bi takvo što očekivali od mene.
