Nora's POV
"Večera!"- u stan u kojem su se nalazili dečki sa mnom je uletio tata s nekakvim vrećicama, a licem mu se odrazio veseli osmijeh. Kada je ugledao Kaina i Nialla da sjede na podu, a Liama i mene kako ležimo na kutnoj doslovno spavajući, zastane gledajući nas.
"Kakve su to face?"- spustio je vrećice na pod, a do maloprije su lezjele po zraku jer je zamahivao s njima.
"Nije li očito? Tužne."- odgovori Liam na što tata ispusti nezadovoljni izdah.
"A zašto su vaše face tužne?"- udalji se od vrećica te sjedne pored mene.
"Sjetili smo se mame."- progovori Kain gledajući ga nekako sjetno.
"Vaša lica se trebaju smijati na njezin spomen, a ne plakati. Šta bi sad rekla da vas vidi ovakve?"- pogledao nas je svakoga pojedinačno te se sjetim šta nam je govorila kad bi nas vidjela ovakve.
"Nemoj plakati jer se završilo, smij se jer se dogodilo."- započela sam izgovarati tu rečenicu ne shvaćajući da i dečki govore isto što i ja, a kada ju izgovorimo do kraja pogledamo se i nasmijemo jer je uvijek to govorila kada bi nas vidjela da plačemo zbog nečega.
"Vidite? A upravo sada kršite njezinu uzrečicu."- ustao je s kutne gledajući nas.
"Ali kad mi nedostaje. Ne mogu si pomoći."- izgovori Niall koji lice spusti u dlanove. Iznenadio me ovom rečenicom jer je on bio jedina osoba koja nije govorila kako se osjeća. Samo je šutio i nestajao.
"I nama nedostaje."- u zagrljaj ga privuče Kain na što ih Liam i ja pogledamo. Nismo imali dovoljno snage da bi ga i mi otišli zagrliti. Meni je samo trebalo češkanje da nastavim spavanje koje mi je tata prekinuo.
"Svaki od vas ima nešto njezino, da to ni ne znate."- promatrao nas tata govoreći to.
"Liam je prvo dijete kojemu se ona najviše veselila kao i ja jer ipak bio si nam prvo dijete. Odrastao si i uz njezin homor. Svi ste, ali samo je Liam uspio dostići njezin level. Uvijek je bila vesela, ali emocije nije voljela pokazivati jer bolje biti sretan nego tužan, zar ne? Voljela je tješiti druge, ali nije voljela da drugi nju tješe. Je li tako Liam?"- gledao je u Liama te sam shvatila koliko ima povezanosti s njom, a mislila sam kako nema ništa mamino.
"Kain, ti imaš njezine oči. Te zelene oči me jako podsjećaju na nju, a tvoja ozbiljnost i ta briga o drugima je upravo dio nje koji je podarila tebi. Ti si u ovome svemu izvukao nešto najbolje. Dobio si nešto najbolje od nje, ne nešto, nego sve."- prebacio je pogled na Kaina koji je kao i uvijek ozbiljno sjedio procjenjujući situaciju u kojoj se nalazi, nasmijao ga je tatin opis koji je bio poprilično istinit.
"Niall."- nasmije se kad izgovori njegovo ime. Svučalo je kao da se sprda s njim što nas je nasmijalo jer nismo znali što možemo očekivati.
"Ti si dobio nešto najgore što se može dobiti. Tvrdoglavost i inat, nedokazanost i bježanje od problema bijegom, a ne razgovorom. To je i ona činila, ne često, ali znalo se dogoditi da treba vrijeme za sebe da taj osmijeh koji nije skidala s lica da malo odmori."- nakon osmijeha uočila sam njegovu ozbiljnost jer se našao u ovome svemu, taj dio je imala mama.
"I Nora. Jedini ženski član Lee obitelji, uz mamu naravno. Znaš, mislili smo da će i četvrto dijete biti muško, makar smo htjeli curicu. Rekli su nam kako si dečko, ali iznenadila si nas kao što je i mama često to činila. Veselila druge iznenađenjima. Ti imaš čast tako da ti cijela fizički podsjećaš na nju. Ti si nam, kako da ti kažem, jedini suvenir."- i kada se prešlo na mene preusmjere se svi pogledi također u mene, ti pogledi koje ja nisam voljela, ne volim kad me se gleda.
"Pa baš ti hvala."- nasmijem se odgovarajući mu.
"Cijenite to što imate, cijenite taj dio nje koji imate."- tata je uvijek znao kako razgovarati s nama, znao je naći one duboke riječi koje ja uvijek pamtim.
