Nora's POV
Pomahnitalo sam ustala s kreveta na noge pokušavajući se uvjeriti da nisam luda, ovo što se događa je java, a ne san.
Ruke su mi dalje bile na trbuhu i beba se ritala, stvarno vam kažem.
U tom trenutku su suze stale, disanje je stalo i oblio me hladan znoj, uz pitanje što sada?
Nasmije me činjenica da je beba živa i da si ne umišljam, nasmije me to što ovaj mali borac nije odustao od mene, ali me ponovno slomi činjenica da je netko tko je bio uz nas otišao onda kada je bilo najteže. Onda kad smo trebali biti rame uz rame, on je izabrao lakši put, pobjegao je. Nije me htio uz sebe, otjerao me.
U tom surovom svijetu izdaje i laži, gdje su ti puno puta okrenuta leđa toliko puta da si izgubio vjeru u ljude, naiđeš na tu jednu osobu. Vrijeme ti pokazuje da je ta osoba jedinstvena i nikad ne pomisliš da bi te baš ona mogla izdati, al na kraju to i napravi. Zabije nož u tvoju najveću slabost, tvoje emocije i slomi tebi nešto najdragocjenije, tvoje srce. U tom trenutku nisi siguran šta ti polomljeni komadići osjećaju, u jednom trenutku je to bijes, a u drugom ljubav koja zasigurno nikada neće biti lako zaboravljena. Tu se nađu i pitanja kako, zašto i zbunjenost zbog čitave situacije jer te ranila osoba koju voliš najviše. I tako si onda natjeran da pokupiš te komadiće boreći se s njima kako ih vratiti u prvobitno stanje, suzama pokušavaš isprati tugu i bol i zaboraviti bijes. Taj niz emocija se u tebi skuplja već satima, svakim satom sve više boli ima u tim komadićima tvog srca koje pokušavaš ublažiti u mraku u tim kasnim satima kad si sam. Ne proživljavam ovo prvi put, nisu mi prvi put okrenuta leđa i nije mi prvi put da sam ostavljena kada mi je najteže, ali najgore je što me boli kao da mi se ovo prvi put događa. Ali s vremenom ćeš naučiti živjeti s tom boli, naviknuti se na to da osoba koju voliš više nije ista, da je to samo lik osobe koje si volio, a potpuno drugi karakter. Tako iz dana u dan, bol je sve manja iako ta osoba živi u tebi, iako o njoj misliš svake sekunde prestaneš ju kriviti za sve i jednostavno se pomiriš da je tako trebalo biti i da te negdje čeka nešto puno bolje od svega što si doživio s tom osobom. Pustiš vrijeme da ide po svome i jednog jutra se probudiš bez te osobe u mislima. Tad se obraduješ jer je ta sva bol nestala i jer su to za tebe ostale samo uspomene kojih se sjećaš bez suza, ali shvatiš svoju vrijednosti da će ona kad-tad požaliti i vidjeti da nitko ne može voljeti jako kao ti nju.
U sobu je ušla Zara, potpuno me iznenadila dok ja stojim nasuprot nje držeći se rukama za trbuh koji se sada prestao micati jer se beba smirila što je očito znak da i ona ne želi biti otkrivena.
Prišla je i čvrsto me zagrlila tjerajući kod mene novi val suza jer imali smo toliko zajedničkih prijatelja, toliko toga nas je vezalo i sad jednostavno je svemu tome došao kraj. Više ništa neće biti kao prije.
"On te voli. Voli te toliko da je spreman odustati od tebe. Sve što radi, radi za tvoje dobro. Znaš i sama da je situacija između vas komplicirana. Znaš da je teško. Previše toga se dogodilo u tvom životu. Ne želi da te drugi zbog njega povrijede. Dosta toga vas dijeli, a isto tako još više toga vas spaja. Imate zajedničku prošlost. Ne može se sve to tek tako zaboraviti. A on ne želi da ti patiš. Zato je sebe osudio da ode."- tješila me u tom zagrljaju nakon čega me pusti i rukom se uhvati za svoja prsa.
"Bez obzira što je otišao, ti si tu, u njemu, duboko skrivena. Neprimjetna drugima, a opet nezaboravna njemu."- tiho zajecam slušajući ovo jer svakom novom rečenicom me sve više lomila na samo još veće komade. Nisam se mogla braniti, svađati se s njom jer nije upravu. Ništa nisam mogla.
"Umorna sam."- kažem kroz glasan izdah i doslovno se bacim na krevet koliko me sve ovo kidalo. Doveo me u stanje da ja nemam što reći. Tolika bol i umor su u meni da jednostavno samo želim plakati. Plakati i šutjeti. Želim plakati sama, šutjeti sama, želim nestati za sve jer svatko od njih tko je znao kakvi smo Ethan i ja će me svakim danom, pogledom i postupkom podsjećati na njega i na nas.
