Nora's POV
"Gdje su putovnice?!"- vikne Ethan koji je bio na donjem katu, dok sam ja bila u sobi spremajući osnovne stvari koje će trebati i njemu i meni jer je Ethan zaokupljen trenutno traženjem putovnica, a i da što prije odemo odavde. Iskreno, to svi jedva čekamo.
"U hodniku u prvoj ladici u onom ormaru!"- viknem istim tonalitetom kao i on brzo uzimajući spremljenu torbu.
A kad se svatko izleti toliko dovoljno da više ne može disati nađemo se uspuhano na donjem katu u dnevnom i trenutno svatko drži nekakve stvari koje će nam zatrebati. Pogledamo se i nasmijemo se jedan drugom jer se ovome nismo uopće nadali tako skoro.
"Sad ćemo izaći iz ove kuće, ali prije toga mi moraš nešto obećati."- kada sam to rekla uozbiljio se i pažljivo je pratio što ću reći.
"Više nigdje nećeš otići. Ni za koga nećeš otići."- nježno se nasmijao kada sam to rekla i prišao je čvrsto me grleći.
"Obećavam ti."- šapne mi na uho tjerajući mi trnce niz kralježnicu.
Što ga bolje upoznajem sve više liječi moje rane.
"Ako mi se ikad bude bježalo, bježat ću tebi."- spusti usne na moj obraz, pa me nakratko pogleda gledajući moju reakciju na njegove riječi koje su mi ovoga puta godile. Nisam se bunila na to što govori jer sam tada osjetila nekakvu sigurnost i bila sam sigurna da kada se vratimo tamo da će sve biti u redu. Tamo ćemo nastaviti sve ono gdje smo ovdje započeli.
Okrenem glavu prema njemu jer me gledao, a i ja sam htjela gledati u njegove oči. Nasmijala sam se rukama ga hvatajući za obraze i bez riječi ga poljubim.
"Pa tek je devet sati prošlo od kada si napunila dvadeset i dvije godine. Kako je moguće da se u tako kratkom vremenskom roku počneš ponašati zrelije?"- iznenadio se mojom šutnjom hvatajući me rukama za obraze i prekine poljubac nasmijano gledajući u mene postavljajući mi baš kretensko pitanje jer umjesto da uživa u tome što šutim, on prigovara, ali ja nisam shvatila da šutim baš toliko nego ja jednostavno sada uživam u njegovim riječima i njegovim poljupcima. Sretna sam jer se vraćamo kući. Vraćamo se svojim voljenim ljudima.
"Ti si kreten."- brzo to zaključim i pogledam ga skupljenih očiju nakon čega se okrenem i krenem prema izlazu u želji da već jednom krenemo kući.
"Ja jesam kreten, ali si ti i dalje čudna."- nasmijem se i stanem na izlazu okrečući se prema njemu.
Zar je toliko očito? Zar sam toliko čudna?
Postavim si to pitanje i odlučim mu otkriti tajnu, jednu tajnu koji sam dužna otkriti svima vama, a ne samo njemu.
Nasmijem se ispuštajući torbe iz ruku i ruke spustim na trbuh pokušavajući mu bez riječi signalizirati da sam trudna.
"Šta je? Boli te trbuh?"- ozbiljno upita zamahivajući rukama koje su pune nekakvih stvari na što ja zahihotam jer mu nije jasno što mu pokušavam reći.
"Ne."- odmahnem glavom i dalje držeći ruke na trbuhu u nadi da će shvatiti što mu želim reći.
"Ne?"- skeptično ponovi.
"Zašto se onda rukama držiš za trbuh?"- mutavo upita i to mi je bio znak da ne shvaća što mu pokušavam pokazati na što glasno izdahnem i pokušam to na drugačiji način to objasniti.
"Paa, jer si me malo oplodio."- i kad shvatim da nema drugačijeg načina za reći mu šta se zbiva sa mnom odlučim mu to reći na malo lud način.
"Šta sam te malo?!"- iznenađeno cikne i to vidno izbezumljen što je meni to naprosto bilo smješno. Smješno mi je gledati njega kako trenutno šokirano bleji u mene i čeka da mu ponovim to što sam rekla.
