Zara's POV
Gledao ju je i mislim da se čak i premišljao, ali nije izabrao ono što sam mislila da će izabrati. Očekivala sam razgovor, a on ju je ljutito gledao i ponovno nasrnuo na nju, dok je ona stajala dozvoljavajući mu da je udavi.
"Ubit ću te."
"Kunem ti se!"- siktao je, a ja nisam mogla slušati te riječi već sam opet narsnula na njega pokušavajući ga razdvojiti od nje.
"Ethan!"- glas mi je počeo drhtati od straha jer je izgledao stvarno ozbiljno, ubit će ju i ne šali se, a ona ne uzvraća otpor. Ovo nije Nora.
"Makni se!"- viknuo je odgurivajući me od sebe, ali sam se ja bez razmišljanja vratila spašavajući Noru.
"Nora gurni ga, napravi nešto!"- vikala sam i na nju jer ne mogu sama, a ona stoji i nepomično ga gleda tako da sam pretpostavljala da me nije ni čula.
"Ethane ubit ćeš ju."- šta god napravila nije me slušao, nego ju je gledao kao i ona njega sve do trenutka kad je počela gubiti boju na licu tu sam se jako uplašila.
"To i želim."- grubo mi je uzvratio te ih pustim i stanem sa strane.
"Ubiješ li ju, ti više nemaš sestru."- uspuhano kažem jer me ova borba umorila, ali sam mogla napokon vidjeti da me Ethan primjećuje.
"Ja sam ti svoje rekla, ne gledaj me."- pokušavala sam ubrzati proces jer je Nora počela ostajati bez zraka i mogla bi umrijeti.
Pogledao je još jednom u Noru, pa u mene nakon čega ju pusti, a meni lakne.
Nora se počela glasno nakašljavati te otrčim njoj kako bi ju pridržala jer nije bila stabilna na nogama. Nisam marila šta Ethan radi jer sam svu pažnju usmjerila Nori koja se glasno nakašljavala pokušavajući doći do zraka, ali sam mogla pretpostaviti da Ethan šizi.
"Zašto ju braniš?! Tko ti je ona?!"- stao je pored mene derući mi se na uho na što ga pogledam udaljavajući se od njega s Norom jer sam se bojala da će opet nasrnuti na nju.
"Nije ništa napravila i ne zaslužuje da ju ubiješ."- opet sam ju ja branila jer ona nije mogla, a i znam da nije kriva.
"Ti znaš..."- promrmlja sebi u bradu očekujući da ne čujem.
"Pa zar ti ona izgleda kao osoba koja bi to učinila?"- nasmijem se prstom pokazujući na Noru koja se donekle pribrala i uspravno stala pored mene bez riječi.
"U kuću!"- primjetio je da se možda previše deremo te je Noru uhvatio za lakat i vukao u kuću, dok sam ja trčkarala iza njih pazeći da ne napravi neku glupost.
"Zar je to potrebno?"- zaključao je izlazna vrata uzimajući ključeve i nastavio ju je vući po kući ignorirajući me.
"Kad si to uspjela napraviti?"- baci ju na kutnu garnituru u dnevnoj, a Spinee je uočio dernjavu i ušao iz vrta u kuću lajajući na što me Ethan prostrijeli pogledom označavajući da ga ušutim.
"Spinee, van."- pljesnem rukama i poteram ga van te se približom Ethanu i Noru nadgledajući šta se događa.
"I ti za njim."- očima pokaže da produžim za njim na što se nasmijem odmahivajući glavom jer nema šanse, napravit će ne viđenu glupost.
"Govori!"- duboko je udahnuo zatvarajući oči jer je shvatio da sa mnom neće na zelenu granu te se vrcnem kad drekne na Noru koja je sjedila smireno dišući i nije davala nekakve znakove da zna išta o ovoj situaciji.
"Ne viči na nju."- stanem pored njega pokušavajući smiritinjegive ruke koje su letjele zrakom i čekale trenutak kada će udariti Noru.
"Tebi sam rekao, van!"- uhvatio me grubo za ruke i počeo razvlačiti po kući.
"Pusti me! Hej!"
"Ethan!"- izbacio me u vrt sa Spineeom zatvarajući veliki prozor u koji više ne mogu ući.
"Ethan! Otvori mi prozor!"
Nakon što je zatvorio vratio se tamo gdje je bio, a meni je jedino ostalo da kucam na prozor nadajući se da joj neće nauditi.
Nora's POV
"Govori!"- vikne na mene tvrdeći da sam predala dokumente policiji.
Nisam. Stvarno nisam.
"Nemam šta za reći."- napokon iz mojih usta izađe neka riječ, do sada nisam mogla ništa reći. Vrat mi trni i ne mogu još puno govoriti, a nemam ni što govoriti jer ja ništa nisam napravila, nisam dokumente predala policiji.
"Nemaš ništa za reći?! Onda će tvoj otac biti oduševljen kad sazna tko mu je ukrao dokumente."- nadvije se nad mene gledajući me onim prijetećim pogledom.
"A trebam nešto reći? Trebam priznati nešto šta nisam napravila?"- za razliku od njega, nisam se derala jer nisam imala snage, a bila sam i dovoljno uplašena, ne samo za sebe nego i za Zaru, ne znam je li toliko opasan, a ne želim riskirati.
"A tko je?! Jedino si ti znala za te dokumente!"- glas mu je već počeo pucati koliko se dere, dok sam ja skupljeno sjedila na kutnoj gledajući njegovo ponašanje koje nije kao i obično.
"A jesam jedino ja tebi neprijatelj?"- postavim logično pitanje na što me on gledao u oči i vjerujte mi izgledao je kao da mi čita misli i gleda u dušu. Nakon par sekundi što me gledao okrene se i počne bacati na pod sve što vidi pred sobom, vrišutći.
Sjedila sam promatrajući ga, nisam se pomakla s mjesta, nisam htjela. Gledala sam kako si uništava kuću od ljutnje. Njegova bol koju iskaljuje na stvari me podsjetila na šesaestogodišnju mene koja je bacala stvari kada je saznala da je mama mrtva, a da ju je najbolja prijateljica prevarila s dečkom. Frustrira to kada ne možeš sve držati pod kontrolom, kada ti sve klizi niz ruke. Frustrira, znam.
Od nekud se u tom boravku pojavi Zara koja ga je zaskočila zaustavljajući ga da ne čini to jer ja nisam to htjela, bojala sam ga se više nego inače. Htio me ubiti, ne znam što bi tek učinio kada bi ga pokušala zaustaviti u tome šta radi.
Gledala sam u njih i sve ne izgledalo tako usporeno, ali sam shvaćala koliko su povezani. Čvrsto ju je zagrlio kao i ona njega, bila je uspuhana, ali sretna jer ju je uspio smiriti.
"Otkrit ćemo tko je to napravio, obećavam ti."- uvjeravala ga je. Zara mi je bila okrenuta leđima, ali je zato u tom zagrljaju Ethan bio okrenut prema meni. Njegove crne oči koje su me gledale ledile su mi krv u žilama, plašile su me.
"Ona je to učinila, dokazat ću ti to."- obraćao joj se tvrdeći kako sam ja kriva za to.
"Nije to ona učinila."- ona mu je tvrdila suprotno na što on glasno izdahne ispuštajući je iz zagrljala te se upetljam u njihov razgovor, raspravu. Šta god.
"A zašto bi ja to učinila?"
"Jer me mrziš."- odgovori te preusmjerim pogled sa strane.
"Ja nemam vremena, da mrzim one koji mrze mene. Zato što sam i previše zauzeta onima, koji me vole. "- hladno kažem, a po očima vidim da se uznemirio.
"Nora sada ide, a ti se smiri."- iz njegovog džepa izvuče ključeve kojima je zaključao izlazna vrata te mi ih Zara baci u ruke. Ustanem s kutne gledajući ga očekujući nekakvo dopuštenje jer ne želim da ispadne da bježim.
Zamahne rukama prema izlazu, pa mi okrene leđe hodajući po dnevnom rukom isfrustrirano prolazeći kroz kosu.
Bez riječi i pozdrava se uputim prema izlazu, oslonila sam ruku na vrat te sam pod prstima osjetila da je vrel, da koža gori. Glasno sam izdahnula sjedajući u auto moleći se da se na vratu ništa ne vidi. Sjela sam u auto i stisnula gas u želji da što prije odem odvade. Tek kada sam sjela u auto kao da je tada sve sjelo. Tek tada sam shvatila da sam ja skoro bila ubijena, šta da nije bilo Zare? Pa udavio bi me bez razmišljanja.
Oči su mi se nakupile suzama od straha. Šta će se dogoditi, ako me uhvati negdje samu? Bez Zare. Ubit će me, a da se neću ni snaći.
Nakon što sam parkirala auto u garaži trčala sam u stan, na sigurno, makar nije siguran jer je zadnji put bez problema ušao.
Zaključavši se u stan, uspaničim se jer ne znam što mi je činiti. Ne smijem izaći odavde, ubit će me. Bojim se, ne smijem na posao i tamo me na samo može uhvatiti. Ne smijem nikud.
Hodajući po kući, uplaši me zvono mobitela kojeg držim u rukama.
Toliko sam uplašena.
Pogledam tko me zove i nasmijem se kada shvatim da je to samo tata.
"Halo?"- pokušam se vedro javiti kao i inače nadajući se da mi je to uspjelo jer se ne osjećam vedro.
"Hej Nora!"
"Zgibnula si ranije s posla, dogodilo se nešto?"- primjetio je da sam danas otišla s posla malo ranije kako bi se našla sa Zarom i učinila uslugu Ethanu.
"Uhvatilo me loše, glava mi puca, pa sam otišla odmoriti."- slažem prvo što mi padne na pamet, pa čak ga pomislil i pitati da uzmem bolovanje jer sa trenutno toliko uplašena da nisam u stanju izaći iz kuće.
"Mogla si se barem javiti, dečki su već napravili strku."
"Tata. Molim te ih spriječi da dođu ovdje, želim se odmoriti."- zamolim ga da ih spriječi da dođu ovdje.
"Ne brini se, riješit ću to."- smiri me kad to kaže te glasno izdahnem.
"Hvala tata."
"Volim te."- uzvrati mi isto te se pozdravimo nakon čega poklopim.
Paničarim li previše? Bojim li se previše? Ne znam, ne može me svašta uplašiti, ali ovako se nikada nisam osjećala.
Sjednem na kutnu garnituru paleći TV koji me trebao držao budnom jer nisam htjela zaspati, ne želim da me ubije u snu.
Bože, koliko se bojim.
x x x
Haaaaj, evo mene malo ranije. Ne smeta vam?😂😂😂😂
Kako ste mi? Šta ima? Kako se 'zabavljate' u karanteni?🤪
Ajde da vas ja ne zamaram, uživajte vi meni u nastavku, pa se čujemo u sljedećem🙋🏻♀️
Luuuvam vaaas❤️