Budi me glasan alarm na mobitelu koji je značio jutro, ni ne pokušam otvoriti oči već na slijepo pokušam doći do njega kako bih ga ugasila. Rukom sam opipavala krevet te ga nađem na drugoj strani svoga kreveta i ugasim ga, a onda shvatim da mi se više ne spava jer me ova potraga za mobitelom razbudila.
Otvorim oči te legnem na leđa kroz glasan izdah razmišljajući kako već dvadeset i jednu godinu ne mogu ustati kao cure iz filmova. Bez problema, sa seksi osmjehom na licu i sa namještenom frizurom na glavi.
Moje maštanje iliti razmišljanje prekine novi alarm.
"Dobro je. Ustajem!"- ljuto sjednem te uzmem mobitel u ruke i ugasim alarm, a onda bacim mobitel sa strane i rukama protrljam oči. Kada primjetim da sam i ovo jutro sama u svojoj sobi, u svome krevetu vlastitog stana, iz nepoznatog razloga osjetim nekakvu samoću i tugu. Naviknula sam na taj osjećaj od kada je moja mama odlučila napustiti ovaj svijet, ne svojom voljom, ali napustila je svijet, tatu, moja tri starija brata i mene koji mi nakon tog događaja ne dozvoljavaju da samostalno dišem, uvijek su tu negdje, meni za vratom. Sada kada sam odraslija i zrelija razumijem zašto su bili takvi. Bila sam zaljubljena srednjoškolka u pubertetu kratka sa živcima, ali zahvaljujući mojoj starijoj braći i tati koji su mi bili 'za vratom' uspjeli su me čvrsto održati na nogama, ali ne kao i moj dečko, Zayn. On je ta srednjoškolska ljubav, znate već tu priču, sigurna sam. Slučajno se spetljali, zavoljeli se i šamar. Nađeš ga u njegovom stanu sa najboljom prijateljicom u krevetu. Moju tugu za mamom je on iskoristio za sreću sa najboljom prijateljicom. Ta situacija me izludila, pucala sam po šavovima, još pogotovo ako ostanem sama, sa svojim mislima znala sam se pitati, Gdje sam pogriješila? Postavljajući sama sebi to pitanje me naljuti i razbijesni, a kako bih to utišala barem nakratko, volim otići u teretanu i svu tu negativnu energiju izbaciti iz sebe, a na meti je najčešće vreća za boksanje. Ona je moj spas i jedina prijateljica.
No, odrastaš i shvatiš neke stvari s godinama, shvatiš da nije u tebi problem nego u djetetu u tebi koje misli da u ljudima ima nešto dobro, a ustvari nema. Shvatiš da kad zalediš emocije da ćeš bolje proći, ne dozvoljavaš svakome da ti uđe u život. Čuvaš se i ne dozvoljavaš da te ponovno slome.
Iz misli me trgne vibriranje mobitela koji me obavijestio da je stigla poruka, a kad uzmem mobitel u ruke pročitam poruku.
"Nora, opet kasniš!"- nije mi dugo trebalo da shvatim tko je jer me ova poruka većinom svako jutro čeka, a Liam je najstariji brat i on je jedini koji primjeti da kasnim na posao jer ipak, biti asistent svoga oca u njegovoj tvrtci nije baš jednostavno jer me tata ima na piku zbog toga što nakon srednje škole nisam htjela na fakultet kao moja braća, već sam htjela odmah raditi što mi je tata i omogućio u svojoj tvrtci. Meni u inat me nije htio zaposliti u struci kojoj sam završila nego me zaposlio kao svog asistenta jer tvrdi da nisam spremna za veliku odgovornost kao što je računovođa. Vodile su se bitke i ratovi da se zaposlim u tvrtci, ali braća su se nekako uspjela za to izboriti i za to im se zahvaljujem.
"Ma čini ti se"- natipkam poruku te se nasmijem na to što sam napisala i brzo se podignem iz kreveta kako bih se spremila za posao.
Moja braća i otac su nešto posebno. Znaju izvući živce do maksimuma, ali su ipak tu, uvijek. No, za mene je život sa četiri muška u kući bilo nešto nemoguće. Nakon mamine smrti su me stalno držali na oku i nisu mi dali disati. Razumijem da ih je pogodila smrt mame, i mene je, ali gušilo me i ta situacija, i oni koji su bili tu negdje. Nakon što sam se odselila moram priznati da lakše dišem, imam vremena za sebe i svoje misli. Pored njih nisam imala tu mogućnost, uvijek su me tjerali da govorim i da se ne zatvaram. Nisam mogla razmišljati, nisu mi to dozvolili. Pogotovo Liam koji je prvi sin gospodina Leea. On je vrlo vedra osoba, uvijek je najglasniji i u svemu lošemu nađe nešto pozitivno, a to jedino on može, zato i je vrlo poseban, a svoju pozitivu dijeli sa mirnom i povučenom Iris već od srednje škole. Njegovo dvadeset i devetogodišnje srce je i dalje ludo zaljubljeno kao i prvog dana kada ju je upoznao jer je odlučio sljedeće godine uploviti u bračnu luku što me jako usrećilo, dok je Kain nešto jako čudno, a ustvari posebno biće. On je ona smirena i razumna osoba u obitelji, uvijek je u poslu, a sa svojih dvadeset i četiri godine i dalje nema ljubav jer on u to ne vjeruje, za njega je to nešto što je oduzimanje vremena. Smatra da ljubav ima trajanje, da je ljubav samo prolazna faza. Ja bih rekla da je on totalno antisocijalan, ne voli izlaziti, ne voli medije koji nas često opsjedaju, ne voli razgovarati o sebi, a uvijek je tu za druge. Zato i kažem da je jednostavno, poseban, dok je Niall totalno suprotnost od nas svih, ima dvadeset i jednu godinu, a ponaša se kao dijete. Niall svaki da ima drugu curu, svaki dan izlazi i glavna je meta medija. Uvijek pravi drame, a u tome ga je još potakla i mamina smrt. On je u alkoholu i u svakodnevnom mjenjanju žena našao utjehu, pokušali smo pomoći, ali uzalud tako da smo već dignuli ruke od njega. Jednog dana će shvatiti da griješi u ovome što radi.
No, dosta o meni. Kako ste vi?
Kako bilo da bilo, šalu na stranu i nastavimo dalje.
Koliko sam vam ja samo dosadna...
Pogledam na sat i shvatim da je krajnje vrijeme da se spremim na posao jer će tata poludjeti kada shvati da kasnim.
Skočim iz kreveta i odem do ormara pred kojim zastanem razmišljajući što obući jer su mi zabranjene dukse, tajice i trenirke što me ubilo u pojam kada sam saznala da to ne smijem nositi.
Odlučim se za najjednostavniju kombinaciju i obučem ju, a kad se obučem odem do wc-a i obavim tipičnu jutarnju rutinu, pa slučajno na ogledalu ugledam svoju grivu na glavi od koje se skoro srušim od straha te odustanem od pokušaja peglanja i svežem ju u najobičniju punđu, zatim se vratim u sobu uzimajući mobitel sa kreveta kojeg ubacim u torbicu, zatim laganim korakom krenem izaći iz sobe jer mene ništa ne može natjerati da trčim, osim hrane... Žao mi je, ali takva sam.
Koračajući niz hodnik uzmem ključeve od auta i jaknu te izađem iz stana zaključavajući ga za sobom te niz stepenice ubrzam i siđem u veliku garažu gdje ugledam svoj auto u kojeg sjednem.
A moja avantura je krenula čim sam izašla iz garaže, uvidjela sam gužvu na cesti te sam došla do brzog zaključka, a to je da ću zakasniti, makar već kasnim.
I naravno, zazvoni mobitel koji je u torbi. Da, u torbi i tko će ga izvući sada?
Ispružim ruku na suvozačevo sjedalo i počnem prevrtati po torbi i za nekakvo čudo isprve ga nađem te ga izvadim i pogledam tko zove, tata. Svijet mi se doslovno sruši kad to vidim jer će se derati na mene jer kasnim, ali se ipak odlučim javiti.
"Halo?"- stavim ga na spikerfon, a mobitel bacim na suvozačevo sjedalo spremna čekajući njegove bukvice u kašnjenju.
"Nora, jebemu jesi ti to opet zaspala?"- kaže kroz smijanje tata te shvatim da nije ljut.
"Niisaam! Znaš koja je gužva? Jedva sam iz garaže izašla."- pravdala sam se, a on se nasmijao.
"Ajde poklopi i sigurno vozi."- smireno kaže što mene nasmije te ga pozdravim i poklopim, a onda shvatim da već deset minuta stojim na semaforu iza nekog debila koji stoji na zelenom! Na zelenom i ne kreće se, a nabrijani auto koji je stajao na mjestu mi je dignuo živce jer ne volim ljude koji pokazuju koliko novaca imaju, a ne znaju ni voziti.
Oslonim ruku na volan i počnem svirati i svirati, ali dečko koji je vozio taj auto baš i ne trza na što meni pukne film i izađem iz auta i isfrustrirano krenem prema njegovom autu kucajući mu na prozor na što ga on otvori i blijedo me pogleda crnim očima kao da je normalno stajati na crvenom, dok je telefonirao na mobitel.
Kad ga malo bolje pogledam to nije bilo tko. To je Ethan McCann također jedan od boljih biznismena u Manchesteru koji je uspio, a ima samo dvadeset i četiri godine. To ne bih znala da ne radim kod tate, ali pošto radim... znam.
Uplašim se kad shvatim da je to on jer ako mu se zamjerim, loše će proći, ali... tko još stoji deset minuta na semaforu makar je zeleno?!
"Šta je?"- totalno nezainteresirano upita kao da se ništa ne događa oko njega što mene dodatno razljuti.
"Oh, oprosti ometam li nešto?"- sarkastično kažem te spustim glavu kako bih ga bolje vidjela, a on me pogleda skupljenih obrva.
Gledala sam u njega, dok se strah prožimao mojim tijelom.
"Stojiš već deset minuta na semaforu i ne mičeš se. Ne znam tko ti je dao vozačku ali kad je zeleno ide se naprijed, ne stojiš na mjestu."- počnem zamahivati rukama, dok me on gledao s malim kesom na licu, a onda spusti mobitel s uha i baci ga sa strane na što se ja dodatno uspaničim jer sam shvatila da sam mu se obraćala sa ti.
"Kako god samo krenite jer za razliku od vas netko kasni na posao. Hvala!"- ispravim se i glasnije kažem, a on mi ni ne uspije uzvratiti jer me strah natjerao da se okrenem i vratim u svoj auto, pa se rukama uhvatim za volan i glasno izdahnem od treme koju sam cijelo vrijeme imala.
Probudi me sirena auta te podignem glavu i pogledam ispred sebe te shvatim da mi je on svirnuo jer je napokon krenuo naprijed te stisnem gas, pa upalim žmigavac i prestignem ga uopće ne gledajući ga.
Nasmijem se kad se sjetim šta sam sve rekla jer mislim da sam rekla previše i da je sve krivo i da sam se previše derala, ali jako me naljutio i nisam se mogla obuzdati. No, kako bilo da bilo zaboravit ćemo to kao i on mene. Došla sam na parkiralište pred firmu te naparkirala auto i uzela torbicu, zatim izašla iz auta i laganim korakom kao i obično koračala do ulaza u firmu.
Uđem unutra te odmah odustanem od lifta kad ugledam da ispred njega stoji masa ljudi.
Kad se popnem uz stepenice prvo što odem je do tatinog ured te samo otvorim vrata i navirim.
"Stigla!"- kažem s osmijehom na licu na što me on pogleda sa svog radnog stola i također se nasmije.
"Čak ni ne kasniš puno."- rekao je te pogledao na svoj ručni sat.
"Pravi sam ja Schumacher nema šta."- kažem ponosno što njega nasmije.
"Idem onda, zovi ako nešto trebaš."- krenem zatvarati vrata, ali me zaustavi.
"Za sat-dva imamo sastanak sa potencijalnim investitorima, pa bih te molio da budeš spremna."- uperi prst u mene te namigne na što se ja nasmijem jer je to baš smiješno napravio, a kao odgovor kimnem glavom.
"Na zapovijed kapetane."- zamahnem rukom i zatvorim vrata te prvo na što pomislim je to da mi treba kava jer ne mogu gledati i jedva funkcioniram te se uputim prema kantini.
"Gospođice Lee!"- odazovem se na zazivanje svoga prezimena, a kada se zaustavim i iza sebe ugledam Kaina koji mi je izmamio osmijeh na lice svojom pojavom.
"Pa bok."- pozdravim ga kad stane pored mene nasmijano gledajući u mene.
"Kud si ti krenula?"- upita me stavljajući ruke u džepove svojih hlača, dok mu je to crno odijelo savršeno ocrtavalo nabildano tijelo na kojemu puno radi. Zgodan je, privlačan, a on je sam i ne vjeruje u ljubav, pa da se čovjek ne bi ubio.
"Idem u kantinu po kavu, želiš se pridružiti meni i mome društvu?"- rekla sam pokazivajući rukama oko sebe, a oko mene za neko čudo nije bilo nikog na što se on nasmije.
"Želim."- potvrdi te skupa krenemo prema kanitini u borbi za jakom jutarnjom kavom koja bi nas trebala razbuditi prije sastanka.
Ugodni razgovor s njim uz kavu mi je dobro došao jer je on smiren i jedina je osoba koja je spremna me saslušati i savjetovati me.
Trenutno sjedim u uredu igrajući igrice na laptopu jer jednostavno danas nije jedan od mojih dana i ne radi mi se.
"Pokret! Sastanak samo što nije počeo!"- u ured bez kucanja uleti veseli tata koji me natjerao da brzo izađem iz igrice koju sam igrala jer ne bi bilo dobro da vidi da u sred radnog vremena igram igrice.
Kimnem glavom ustajajući sa stolice, a usput i uzimajući stvari sa stola potrebne papire za današnji sastanak, dok je tata već otišao u salu za sastanke što znači da ja moram požuriti te se brzim koracima uputim u salu za sastanke iz koje je orio smijeh i glasan razgovor, a kad uđem unutra jedino koga sam odmah prepoznala u tom trenutku su bili Kain, Liam i tata, a ostatak starijih ljudi sam čak po prvi put vidjela. Kad su me ugledali na vratima nastala je kratka tišina i promatranje mene što mi uopće nije bilo ugodno.
"Mala!"- priđe mi Liam te me obgrli rukom ramena približavajući me k sebi što me nasmijalo, dok je Kain stao ispred mene i sklonio pogled s nepoznatih ljudi u sali koji su nastavili glasan razgovor.
"Zašto me uvijek moraš osramotiti?"- sarkastično kažem jer sam mogla pretpostaviti da nas ti ljudi sada čudno gledaju, dok je Liamu bilo svejedno, on mene grli uvijek, gdje kod i kad kod, nije ga briga, a zato ga i volim.
"Čuj nju, umjesto da kaže bok braco, kako si mi, ona meni da ju sramotim."- uštipne me rukom za obraz na što se malo promeškoljim jer se upravo ponašamo kao djeca.
"Liam, daj investitori su nam tu."- Kain nas stručno pogleda, kao i obično jer je njemu samo do posla i ugleda. Kao hladnjak je.
"Dobro, i?"- Liam preokrene očima na što se tata oglasi.
"Kad smo svi tu, možemo početi sa sastankom!"- tata nas je sve obavjestio da će sastanak početi te smo se svi brzo smjestili na svoje mjesto, pa je sastanak ubrzo počeo.
Nisam bila uopće skoncentrirana na sastanak već sam gledala kroz veliki prozor koji se nalazio nasuprot mene, a pogled mi je sklanjao jedan stariji gospodin koji je kao pratio sastanak.
"McCann je htio investirati u takvo što, trebali bi njega pitati jer ja osobno za to baš i nisam interesiran."- to prezime me trgne iz misli te odjednom počnem gledati svakog od njih pokušavajući shvatiti bit ovog sastanka i zašto se McCann spominje?
"U redu, razmislit ćemo o tome. Sastanak je završen."- tata ustane sa svoje stolice što je bio znak da i mi ustanemo.
"Možete ići na svoja radna mjesta."- tata pogleda u nas radnike te pogledom potvrdi da možemo otići što i učinimo jer mi se želudac počeo buniti od gladi.
"Jeste li za jedan ručak u Belvederu gladan sam kao pas."- čim izađemo iz sale za sastanke Liam se oglasi da je gladan na što se Kain i ja pogledamo.
"Jesam."- u isto vrijeme se složimo Kain i ja što nas je sve nasmijalo, pa se uputimo u obližnji restoran na ručak.
"O Niall..."- nervozno kroz izdah kaže Kain koji kad zauzme stol u restoranu uzme novine u ruke koje počne pomno gledati, dok je Liam otišao naručiti.
"Šta je sad napravio?"- upita Liam koji se od nikud stvori i sjedne pored njega, a kad pogleda u te iste novine udari se dlanom po čelu.
"O Isuse."- i Liamova reakcije nije izgledala baš te im priđem i stanem iza njih jer nisam još na sreću sjela na stolac.
Playboy se nakon sinoćnjeg pijanstva odlučio za čamac.
Glasno izdahnem kad ugledam Nialla kako spava na čamcu na naslovnici današnjih novina sa famoznim tekstom koji je objašnjavao apsolutno sve.
"On treba pomoć."- prokomentirao je Liam nakon čeka sjednem na stolac nasuprot njih gledajući ih.
"Vrijedi li pokušavati?"- upita Kain, a njihovi izrazi lica nisu bili zadovoljni jer nam je brat ponovno na naslovnicama, a ne možemo mu pomoći. Ruke su nam vezane.
"Mi smo dali sve od sebe, trudili smo se, a on nas je odbio. Njegovo je da više odraste."- obadvojca me pogledaju kimajući glavom na što nastane kratka i neugodna tišina koju prekine konobar koji nas posluži već s naručenom hranom.
"Žurim! Moram dogovoriti sastanak s novim investitorima, imam posla preko glave."- brzo ustane Kain koju je naručenu hranu vrlo brzo pojeo.
"Nora, a tebe molim te napraviš ugovor jer će nam uskoro trebati."- upre prstom u mene kad se dosjeti toga što trebam napraviti na što samo kimnem glavom nakon čega se pozdravi s nama i ode, a kad i ja pojedem svoje odlučim se otići kući.
"I ja te napuštam."- tiho kažem ustajajući sa stolice na što on nezadovoljno izdahne.
"Ovi vaši odlasci su dokaz koliko me volite."- očigledno se uvrijedio što smo se tako brzo razišli na što glasno izdahnem.
"Daj ne budali."- zamahnem rukom, a odmah nakon toga se pozdravim s njim i krenem autom prema stanu koji je bio par kilometara udaljen od restorana u kojem smo se nalazili.
Nakon što uđem u stan odlučim se presvući u nešto ležernije i otići u teretanu izbaciti tu negativnu energiju koja danas vrvi u meni, a kad se stvorim pred tom vrećom za boksanje sjetim se svoje prošlosti i Nialla koji je psihički otišao, pa me to razljuti jer ne mogu pomoći njemu kao ni sebi i potakne da par puta punom snagom udarim u vreću, a kad osjetim da sam još ljuta samo nastavim bez stajanja udarati vreću za boksanje pokušavajući smiriti svoje misli.
x x x
Tko je shvatio, shvatio je😂😂😂
Koliko ste zbunjeni od 0 do sada?😂
Kako bilo, želim vas pozdraviti novim uvodom, u novoj priči. Nadam se da vam nije jako zbunjujuće jer ja mislim da je, ali, to sam ja🤪
Uživajte i dobrodošli🤗
Luuvaaam vaaas♥️