Izlazeći iz stana pokušala sam se pribrati. Pismo koje je čekalo Ianovo buđenje stajalo je na noćnom ormariću, poruke mojim prijateljima biti će automatski poslane točno u 8 ujutro, dok je e-mail sa jasnim obrazloženjem moje ostavke također čekao prvo svitanje dana.
Hodajući, mračnim, hladnim ulicama New Yorka koji je postao moj dom, prisjećam se brojinih trenutaka, dobrih, divnih, toplih trenutaka, dana kada ništa od ovoga nije postojalo. Debela suza otkotrljala se niz moj obraz, nemam snage držati sve u sebi, dopuštam si da osjećam, dopuštam si da plačem, da bol i gubitak prevladaju mojim tijelom.
Ali opet, kada dobro promislim o svemu ništa od ovoga ne bi mjenjala, niti jedan trenutak, bio on dobar ili loš, jer upoznati Iana bila je najbolja stvar koja mi se dogodila od mog dolaska u ovaj veliki grad. Poznavati i biti voljena s njegove strane neopisivo je prekrasan osjećaj i ako to znači da sve loše moram proći još bezbroj puta, svejedno bi sve ponovila, sve to i još gore, ako to znači da će me putevi odvesti k njemu. Mom Ianu.
Podignem pogled prema nebu i pomolim se mom anđelu, možda je vjera negdje po putu izgubljena, vjera u nešto više, ali pomisao na mog oca kao anđela, nešto je u što vjerujem više od ičega. Zastanem zatvorim oči duboko udahnem i podignem glavu prema nebu šaljući neizrečene riječi njemu, neizrečenu molbu, želju, da ovo nije posljednji put da ih vidim, da ga vidim, da ih volim, da ga živim.
Spustim pogled na sat, vrijeme je da polako krenem prema mjestu gdje sam dogovorila taksi i negdje po putu kao da čujem mali glasić koji mi pokušava reći da bježanje od problema nije rješenje, da jednom kada odem to ne znači sigurnost ljudi koje volim.
Ostaje samo nada da će anonimna dojava policiji biti dovoljna bar za daljnje razmatranje cijele situacije i svih ljudi koji su Owenovi pomagači, do tada moram čekati, ni sama ne znam koliko dugo, ali jedino što ostaje je čekanje u nadi da možda moj odlazak ne znači i konačni rastanak.
Skrenuvši iza ugla ugledam taksi, ulazim u njega, spremajući samo kofer i putnu torbu, konačno sjedem na stražnje sjedalo kada začujem glas umornog taksista.
"Gospođice kuda?"
Pogledavši kroz kroz prozor naslonim glavu na njega i promrmljam
"Aerodrom, hvala."
Bez riječi taksist krene, dok u meni ostaju misli kako se ponovno vraćam u kraj iz kojeg sam toliko dugo bježala.
Xoxo🌌
V&M💙