"Da me nisu zatvorili u zatvoru, vjerojatno bih sam pobjegao iz Manchestera."- stali smo uz rub litice na kojoj naša kuća stoji i sjednemo na taj rub mladarajući nogama iznad mora bez imalo straha da bi mogli pasti, no Ethan je opet započeo s tom temom. Dubokom temom.
"Zašto?"- upitam u želji da ga čujem, što misli i kako se osjeća.
"Kada sam saznao za to pomislio sam kako je to jedna od mojih noćnih mora iz koje ću se uskoro probuditi. Prolazili su dani i imao sam osjećaj kao da mi je netko oduzeo cijeli život, kao da je moj život bila jedna velika filmska scena, a ja sam bio glavni glumac i što sada? Film se završio, a ja se ne poznam. Ne znam tko sam. Moj život je laž, ja sam laž."- govorio je s toliko emocija, objašnjavajući mi i rukama i nogama koliko mu je teško. Znam da je i da boli i da je izgubljen. Samo ga pokušavam shvatiti i objasniti mu da će sve biti u redu.
"Zašto bi netko to napravio? Zašto bi netko ubio nečije roditelje i posvojio djecu istih? Zašto bi im od života napravio još veći rasul nego što je bio?"- toliko je izbezumljeno to govorio da su mi se suze nakupile u očima gledajući ga kako se bori sam sa sobom.
"Koliko to sve sad negativno i ružno zvuči, ali moraš gledati to sve i s vedrije strane. Što da za to nisi nikada saznao? Što da je još netko stradao i njihovoj igri?"
"Vjeruj mi Ethane, moglo je biti i gore."- tiho kažem jer su me obuzele suze koje bi niz moje obraze mogle kliznuti svakoga trena, tako da sam stišala ton i pokušala se pribrati.
"Moja mama je uvijek govorila da u lošim situacijama uvijek mora postojati nešto dobro, da nam je to životni ispit i kada ga jednom padnemo da drugi put nećemo sigurno pasti."- uočila sam tišinu koja je očito bila Ethanov odgovor, pa nastavim ja govoriti.
"I uvijek je imala uzrečicu koje se i dan danas držim."- kratko zastanem pa uz duboki izdah nastavim.
"Nemoj plakati jer se završilo, smij se jer se dogodilo."- zatvorim oči govoreći to pokušavajući se sjetiti maminog glasa jer sam shvatila da sam ga počela zaboravljati, počeo je nestajati i magli što me počelo plašiti.
"Siguran sam da te odozgora sada s ponosom gleda."
"Uspjela je, uspjela te odgojiti u razumnu osobu makar nije ovdje."- i koliko god sam se suzdržavala ne ispustiti suze, Ethan je s ovom rečenicom to uspio. Dlanove oslonim na lice i glasno zajecam od vala suza koji je krenuo.
"Heej."- osjetim njegove dlanove na svojima kako ih spušta, pa svojim kažiprstom i palcem me uhvati za bradu i podigne moju glavu da ga gleda u oči.
"Ne držiš se uzrečice za koju si rekla da se i dan danas držiš."- sablasno se nasmije i drugom rukom obriše moje suze koje sada nisam mogla obuzdati.
"Rekla sam joj da je mrzim, umjesto da je volim i nakon toga je samo otišla."
"Grize me savjest, boli me duša od kad je otišla u tolikoj količini da mislim da ne zaslužujem biti sretna jer sam svojim riječima ubila osobu koju najviše volim."- gledao me, dok sam ja stvarno pokušavala ne ispuštati suze, ali to se ne može kontrolirati na svaki njezin spomen ja sam tužna.
"Sada ti to pogledaj s malo vedrije strane. Nakon njezine smrti ti si mogla ostati sama, bez braće, bez tate i bake Karmen. Ti ne bi postala ovo što si danas. Ti si sama sebi životna lekcija, Nora."- govorio je rukom micajući pramen kose i zakačio ga iza uha jer mi je smetao, a on je to iskoristio da govori.
"Nikad nisam mislila da ću tebi to reći, ali hvala ti što si tu."- zagrlim ga čvrsto govoreći to jer ne znam kako bih živjela dalje da mi se nije pojavio u životu i uznemirio moj život.
"A baš si bezobrazna."- nasmijano kaže ispuštajući me iz zagrljaja ostavljajući mu poljubac na obrazu.
"Ja inače ovoliko ne pričam."
"Nikome, nikad."- vrati se na svoje mjesto zamišljeno govoreći.
"Ali?"- zastao je i zamislio se, a ja sam bila toliko nestrpljiva da sam ga u tome morala prekinuti.
"Ali postoji nešto u tebi."
"Kad si ti pored mene želim ti reći sve ono što mi je unutra."- nasmijem slušajući ove riječi znajući da je to istina i da vjerujem tim riječima. Sretna sam jer napokon mogu vjerovati u njegove riječi bez imalo sumnje.
"To, to, volim taj osmijeh!"- uštipne me za nasmijani obraz i potakne na još veći osmijeh.
"Rekoh ti, prste k sebi. Ne diraj mi obraze."- koliko god se smijala i uživala s njim, ne volim da mi se diraju obrazi, onda se osjećam malo i ponizno.
"Baš opasno zvučiš."- i kad ga pljusne po prstima koji su štipali jedan obraz on iskoristi drugu ruku i njome me uštipne za druge obraz na što ga uhvatim za obadvije ruke i udaljim ih od sebe.
"Hoćeš da te istučem? Ali onako, od srca, s apetitom i bez kajanja. Hmm?"- zaprijetim mu ne misleći ozbiljno nego da se našalim i nasmijem ga.
"Nora Lee. Prihvaćam ovaj dvoboj."- brzo ustane na noge i udalji se od mene i stane na sred dvorišta cupkajući na mjestu rukama zazivajući da mu priđem.
"Ne znaš ti koliko si se sad usosio."- ustanem i ja na noge i priđem mu pripremajući ruke i gledajući gdje da ga napadnem i gdje je najslabiji.
"Hajde! Napadaj, šta se vučeš kao magla?"- uočio je da ga promatram i da razmišljam što učiniti.
Priđem mu i krenem ga nogom udariti po nogama jer sam ja predobra osoba i nisam shvatila to toliko ozbiljno koliko je on.
"Koliko se ti ustvari ne znaš tući."- uhvati me za nogu koja ga je htjela udariti u sekundi izvede nešto što nisam ni uspjela procesuirati jer sam se našla prebačena preko njegovog ramena.
"Pa tko me učio, čudila bih se da znam."- odmah uzvratim jezikom kad već ne mogu rukama i nogama na što se on nasmije.
"Vidiš da se ja znam tući, a to što ti nisi pratila moj sat borilačkih vještima nije moj problem."- ispali u tolikoj brzino da se ja nisam uspjela ni šokirati jer se nisam nadala ni odgovoru.
"A ono pljuskanje ruku ti smatraš satom borilačkih vještina? Legendaran si."- našalim se nakon čega me spusti na pod i ja se dočekam na noge udaljavajući se od njega jer sam mislila da će mi ponovno dokazati kako se zna tući.
"Dobit ćeš ti pljuskanje ruku kad te ja dohvatim."- nasrnuo je na mene, a ja sam bila prisiljena bježati jer ne želim opet fasovati.
"Stop! Primirje!"- umorilo me ganjanje oko kuće i bježanje od njega, pa se samo zaustavim u rukama mu pokažem da stane.
"Prvo izaziva i sad traži primirje, kako da ne."- prestane trčati i sad lagano krene hodati prema meni.
"Ethan, nemoj."
"Nisam ja kriva što se ne znaš tući."- zatvorim oči ne razmišljajući da sam ga upravo sada natjerala da me još bolje lovi, a da ja bježim od njega.
"Najebat će ti obrazi kad te ja sad dohvatim."
x x x
Heeej, gdje smo? Kako smo? Znam da me nije dugo bilo, ali uzela sam si par dana da razmislim kako ću završiti ovu priču i sada vam sa sigurnošću mogu reći da će biti dRaMaTiČnO i da se pripremite na sve, toliko sam luda da mislim da ću pisati i drugu sezonu jer toliko tiga imam za reći mislim da to ne stane u jednu sezonu🤣znam da sam luda i već vidim da ćete otići na živce, ali jednostavno je to tako kod mene😂
Luuvam vas i uživajte❤️🤗
Part 63: "Nikome, nikad."
Depuis le début
