"Od kad si ti u njemu, eto od kad."- uzvratim joj istim tonom na što se ona nasmije.
"Ok, osim mene, tko ti još život čini kompliciranim?"
"Možemo li dogovoriti kavu, pa ti ispričam?"- pokušam odgoditi razgovor jer ja trenutno ne znam šta da joj kažem i kako da joj sve ovo objasnim.
"Sutra poslije tvog posla, pokupi me čekam te pred fakultetom."- odmah je ispalila jer je shvatila da ipak nešto može izvući iz mene što je ispalo smješno.
"Ajde ćus, evo Stella me ubija pogledom jer se ne igram s njom."- nasmijem se jer Stella je njezina petogodišnja sestra koja je trenutno glava atrakcija u kući, ali Azru obožava jer Azra voli djecu, a djeca vole nju. Azru svi vole, ona je uvijek tako vedra i nasmijana, a ispod tog osmijeha će se uvijek vješto skrivati probleme. Osmijehom skriva svoju tugu, osmijehom skriva svoja razočarenja, padove, vriskove. Ona je takva, a ja se ponosim jer imam tako jaku osobu za svoju prijateljicu.
Kada sam poklopila poziv s Azrom ostala sam sama, u tišini, sa svojim mislima koje trenutno ne mogu obuzdati. Toliko toga mi se vrti glavom, a kao da se ne vrti. Razmišljam, a kao da ne razmišljam.
Iz tog razmišljanja iliti ne razmišljanja me trgne neko kuckanje na prozoru. Ustanem i stanem uz prozor gledajući šta se događa, a kad ga otvorim i pogled kroz njega na dnu ugledam Ethana koji mi vedro maše.
"Šta izvodiš ti?"- pokušam ga ukoriti jer svatko ga može vidjeti ovdje i uostalom tko još kamenčićima gađa prozore.
"Hajde da se provozamo, vratit ću te ujutro."- upre prstom u auto na što ja uzmem kamenčići koji je završio u mamom stanu i pokušam ga pogoditi, ali je to otišlo daleko od njega, a ne u njega.
"Zar ti nisi čuo da kad trebaš nekoga da uđeš u zgradu, pozvoniš na vrata koja trebaš, umjesto da gađaš kamenčićima po prozoru?"- glumila sam srditost, ali njega je to kao i obično nasmijavalo.
"A šta ako zgrada nema lift, a ja sam lijen?"- nadvikivali smo se što mi se malo nije sviđalo jer, svatko nas može vidjeti. Možda je Zara ovdje negdje, možda Liam kruži oko zgrade. Ne znam, možda se previše bojim.
"Penješ se stepenicama?"- upitno ga pogledam pokušavajući nekako završiti razgovor.
"Hajde ti se spusti, pa idemo."- nasmijem se ne vjerujući da me stvarno zove da idem s njim. Čudno mi ga je gledati tako, čudno mi je s njim biti u dobrom odnosu.
"Joj... Nešto ne mogu. Lijena sam, a zgrada nema lift."- kažem ozbiljno makar sam se htjela glasno nasmijati svome odgovoru, a Ethan koji me pogledao smrknuo se zamahivajući prstom.
"Kako?"
"Ajde kako?"- vrtio se u oko svoje osi gledajući u nebo zamahivajući rukama, dok sam ga ja zbunjeno gledala jer nisam znala zašto to radi.
"Kako na sve uvijek imaš odgovor?"- napokon se zaustavi i pogleda me odozdola što mi je izmamilo osmijeh na lice.
"Ja sam ti neviđeni talent."- nakesim se jer mi je ovo skoro pa ispao kompliment.
"Okej neviđeni talentu, možeš li se spustiti dolje?"- viknuo je.
"Mogla bih početi naplaćivati ovo, pa svako malo netko me treba."
"Razgovaraš sa mnom već sedam minuta to ti je točno 200 funti, a pošto si mi nekakav prijatelj imaš akciju od..."- razmišljala sam što reći, a onda se dosjetim.
"Ti mi nisi prijatelj nemaš akciju, tako da onda ukupno naš razgovor košta 200 funti."
"Oh zaboravila sam na duševne boli, one iznose 70 funti što označava iznos od 270 funti, pošaljem broj računa mailom."- ozbiljno sam govorila glumeći da gledam još uvijek na sat na mobitelu, ali me iz toga prekine nešto što me pogodilo u glavu.
Part 40: "Hajde da se provozamo, vratit ću te ujutro."
Почніть із самого початку
