Ljutito ustanem s poda trčećim korakom prilazeći vreći koju svom snagom počnem udarati ne uzimajući u obzir da ako ne stavim rukavice na ruke da ću završiti krvavih šaka. Nogama i rukama sam se borila s tom vrećom, zanemarujući bol koju si nanosim jer ne nosim rukavice. Borila sam se sa emocijama i živcima na koje sam slaba. Borila sam se da se ne uništim. Suze su klizile niz obraze, ali nisam shvaćala zašto, vjerojatno jer pred svojim očima vidim scenu koju ne želim vidjeti. Bojim se razočarenja svoga tate. Bojim se jer mi je on jako bitan u životu. On me dignuo kada sam padala, on je brisao moje suze kada sam plakala, on je bio moja mama u pubertetu. Prolazio je sve što sam i ja. Ako ga izgubim, i ja ću se izgubiti. Izgubiti ću se u ovome okrutnom svijetu koji me snašao, a tek sam čvrsto stala na noge. Taman kada sam prestala razmišljati o prošlosti, ošamari me sadašnjost, a budućnost? Hoće li mi se smilovati? Hoće li primjetiti da mi nije dobro i stati?
Iz misli me trgne nakašljavanje nakon čega stanem s lupanjem vreće koju rukama zaustavim i prebacim pogled u smjeru u kojem je nakašljavanje došlo.
Ugledala sam Ethana kojeg sam, donekle očekivala. Bila sam neugodno iznenađena, ali je ipak dio mene očekivao to.
Stajao je izvan ćelije prekriženih ruku promatrajući me.
Htjela sam ga napasti, izvikati se na njega, ali sam razmišljala da ću šutnjom smiriti sebe, a u ovoj situaciji mi ne treba stres, nego zdrav razum.
Kada sam primjetila da neće pokrenuti razgovor nastavila sam udarati svom snagom u tu vreću. Nije progovorio. Šutio je, čak je i sjeo na stolicu, a pošto sam bila skoncentrirana na vreću u jednom trenutku sam osjetila neugodan miris, miris cigare koja se širila prostorijom. Ethan je zapalio cigaru, to je bilo totalno neočekivano od njega.
"Tvrdoglava, tko te pretvorio u takvu osobu?"- odjednom osjetim trnce u rukama, odmah sam zaustavila vreću nakon čega ju rukama obgrlim kako bih smirila disanje i zaustavila se s ovim izbacivanjem bijesa.
"Ljudi poput tebe."- kažem kroz izdah udaljavajući se od vreće te se samo bacim na glupu leđima nagnuta na zid jer me umorilo ovo. Ova borba, dok se on na moj odgovor interesantno nasmije, dok sam se ja na trenutak prisjetila koga sam sve izgubila u životu.
"Pa mi smo već vrlo dobri prijatelji, zar ne?"- bio je totalno opušten u ovoj situaciji. Tko zna šta sve puši da bi bio ovako opušten.
"Vrlo sam oprezna koga nazivam prijateljem jer vidjela sam neke prijatelje rade isto što i neprijatelji."- dlanove privučem uz sebe ze obrišem znoj koji se našao na mome lice te sam na dlanovima mogla osjetiti peckanje. Zbunjeno spustim dlanove i ugledam krv. Mogla sam i očekivati to, nisam imala rukavice.
"Uznemirena si, što se dogodilo?"- on se poprilično zafrkavao, dok meni nije bilo do smijeha. Željela sam ga tolikom snagom udariti, ali šteta moje šake na takvu ružnu facu...
Skeptično sam ga pogledala ne planirajući mu odgovoriti na postavljeno pitanje jer vrlo dobro zna odgovor na svoje pitanje.
"Želim biti siguran da do srijede nećeš napraviti ikakvu dramu, tako da ćeš ovdje biti do srijede, a nakon toga radi što želiš."- znala sam na šta misli kada je spomenuo dramu. Boji me se, a može se i on početi bojati jer ću ovo što sam otkrila razotkriti svima.
"Zašto je srijeda bitna?"- zbunjeno upitam.
"Duguješ mi jedan poslić za koji smo se dogovorili."- i ugasi cigaru u pepeljari koja se nalazila na stolu ispuštajući iz sebe onaj tim koji je ostao u njemu, a ja se dosjetim za kakav smo se poslić dogovorili.
"Ne dugujem ja tebi ništa."- ruke sam nekako skupila kako bih smirila krvarenje koje se trenutno događa i tako izbjegla njegov pogled koji je vjerojatno ubojit.
Part 12: "Uhićeni ste."
Start from the beginning
