Po ormaru nisam puno kopala, nego sam izvukla običnu crnu majicu kratkih rukava i traperice, a zbog hladnoće sam obukla sivi sako. Zašto sako? Ni ja sama ne znam. Pored ormara su stajale salonke od sinoć, a kako ne bih tražila nove cipele obula sam salonke. Stavši pred ogledalo sam shvatila da sam se previše dotjerala, ali kad ugledam da na satu otkucava 11:46 nisam imala više vremena presvlačiti se, nego sam morala požuriti da ne zakasnim. U torbicu sam ubacila mobitel, pa žurno potrčala niz stepnice, a kad siđem dolje sa ormarića pored izlaznih vrata pokupim ključeve od auta te izađem iz kuće zaključavajući vrata za sobom. Brzim koracima sam se spuštala stepenicama do garaže u kojoj me čekao auto. Nakon što sjednem u njega duboko udahnem i izdahnem smirivajući se, a kad se uvjerim da sam smirena upalim auto i krenem prema semaforu kako mi je i naređeno.
Čim sam izašla na cestu oblio me hladan znoj jer ne znam šta mogu očekivati od njega.
Vrlo brzo sam se našla u blizini tog semafora na kojem me čekao već poznati auto, jasno mi je dao doznanja da me primjetio svirnivši mi na što se vrcnem te krenemo, to jest, on je krenuo, dok sam se ja šlepala iza njega. Nije mi dobro, muka mi je, u želudcu mi se nastanio nekakav kamen, a noge mi otkazuju. Poludjet ću.
Vozili smo se dosta dugo i udaljavali smo se od grada što mi se nimalo nije svidjelo. Daleko od grada, daleko od spasa.
Nakon petnaestominutne vožnje zaustavili smo se pred nekakvim starim i zapuštenim skladištem. Ugašivši auto dlanovima prođem po butinama kako bih obrisala znoj koji me oblio te uzmem torbicu sa suvozačevog mjesta i izađem iz auta.
I on je izašao odmah nakon mene, u autu je bio sam što znači da nema dodatne opasnosti.
"Bok, Nora."- vedro me pozdravi na što ga pogledam gutajući knedlu te jedino što uspijem je kimnuti glavom.
"Uđimo unutra da se ne smrzneš."- uhvati me rukom oko struka što meni nije godilo. Tko je on da to radi?
"Znam ja i sama hodati."- izmigoljim se iz čvrstog stiska i nastavim hodati sama prema ulazu u skladište.
Prije nego li sam ušla u skladište očekivala sam prašnjavu i neurednu prostoriju, a kad sam ušla unutra moje mišljenje se promijenilo jer je prostorija bila obrnuto od onoga što sam ja očekivala.
Skladište je bilo malo i na sredini prostorije se nalazio jedan veliki stol za koji bi mi trebali sjesti, ali ipak zastanem na ulazu čekajući njega da me uvede.
"Uđi."- rukom pokaže da uđem, pa laganim koracima krenemo prema tom stolu.
Svatko je sjeo za jedan kraj stola te su nam se susreli pogledi na što zagrizem usne od nervoze.
"Došla sam, sad mogu ići? Potpisat ćeš tati ugovor?"- upitam ga te se čak i poveselim ustajajući sa stolice, dok me njegov sarkastični osmijeh natjerao da se vratim na mjesto.
"Zar si stvarno mislila da se samo trebaš pojaviti?"- sarkastično upita na što spustim pogled razmišljajući šta će se dogoditi te se spustim nazad na stolicu.
"Potpis na ugovoru treba zaslužiti."- podignem pogled prema njemu kada mi se ponovno obrati.
Ovakvo što sam mogla očekivati od njega jer to je Ethan, gradi se od prijetnji.
"Zaslužiti?"- promucam skupljenih obrva jer mi je palo na pamet isto što i vama.
"Ono što ja trebam od tebe su informacije."- rekao je oslanjajući se laktovima o stol.
"K-kakve informacije?"- nisam shvaćala o kakvim informacijama priča pa ja ne znam ništa ni o čemu što bi se njega ticalo.
"Tatine informacije."- nasmijao se, a i ja se iznutra nasmijem jer neće dobiti ono šta hoće samo tako.
Part 5: "Potpis na ugovoru treba zaslužiti."
Start from the beginning
