He was my darkness (1. sezona) /z.m./

Chapter 15.

Chapter 15.

Rano ujutru su me probudile sunčeve zrake, koje su dopirale sa prozora od dnevnog boravka. Obožavam takva buđenja. Bez onog kreštala od alarma, koji mi samo ispara uši, a svejedno se još uvijek ne probudim. Možda mi se ovakva buđenja sviđaju, jer se sjetim dana kad sam bila u Yorku. Kad sam svako jutro ustajala rano, kako bih gledala izlazak sunca. Možda.

Protegla sam ruke visoko iznad sebe te ustala sa onog neudobnog kauča. 'Dabogda se nikad više ne vidjeli'-pomislila sam te uzela robu, koja je bila već pripremita i prebacita preko jedne stolice. Potrpala sam nekoliko stvari u jednu torbu te krenula u svoj novi stan. Nisam imala ni što vući sa sobom, jer mi je većina stvari izgorjela u požaru. Al' haj barem neka korist od toga.

Otključala sam bijela vrata na drugom spratu i ušla u svoj novi stan. Već neko vrijeme razmišljam i smišljam, kako će stan izgledati. Ubistvu već odkako sam kročila u onu rupu. I moram priznati da mi je dobro uspjelo. Nije velik, ali meni se sviđa. Pustila sam torbu pored dvosjeda i legla na njega. Smiješila sam se kao neki luđak. Ne mogu vjerovati da mi je uspjelo.

-----------------------------------------------------

-"Dobro došla kući."-otvorila sam vrata Jenn i digla ruke u zrak -"Party all day, all night."- negdje iznad glave sam mahala rukama. Jenn se nasmijala i podigla ruke praveći isto što i ja.

-"All day, all night."-iza nje su se otvorila vrata i napolje je izašao jedan postariji čovjek. Prvo nas je nekoliko trenutaka gledao, kao da smo pale sa Marsa odnosno ona. Jer sam se ja istog trenutka ustavila sa svojim 'plesom' dok je Jenn bila okrenuta leđima prema njemu, tako da ga nije vidjela. A sve i da je stajala okrenuta prema njemu i odaljita dva centimetra ne bi primjetila, jer je imala zatvorene oči. Onaj moj susjed se par trenutaka uspješno strpljivao, da ne prsne u smijeh, a nato nije mogao više te se potiho smijao, što se moglo primjetiti samo po pomicanju prsnog koša.

-"Dobar dan."-rekla sam sramežljivo, a Jennifer je naglo otvorila oči te se okrenula prema susjedu.

-"Dobar dan."- odgovorio je te se malo uozbiljio i nastavio put prema stepenicama.

-"Dobar dan."-skoro nečujno je dodala Jenn.

-"Bolje bi bilo da uđemo unutra."-smakla sam se sa vrata te joj tako pustila prostora da se provuče kroz vrata zejedno sa svojim crnim koferom.

-"Wow. Jesi li ti ovo uredila?"- samo sam pokimala glavom -"Prelijepo je."-gledala je u dnevnu sobu.

-"Drago mi je da ti se sviđa."-sa rukom sam joj dala znak da pođe sa mnom. Ušle smo u prostoriju sa velikom kuhinjom i šankom, koji je služio kao radni stol i stol za jesti. Na drugoj strani, je pod prozorom bio još jedan trepezarijski stol.

-"Znaš sad se već polako brinem za kiriju."- rekla je gledajući u masažnu tuš kabinu. Pogledala sam je zbunjeno.

-"Kakvu kiriju? Ti nećeš plaćati nikakvu kiriju."- po pomicanju njenih leđa sam shvatila da je odahla na ove moje riječi.

-"Dobro, onda ću ti se odužiti za to. Idemo van."- povukla me za ruku. Prolazile smo kroz hodnik, koji je vodio do dnevne sobe.

-"Ne, ništa se ti meni ne moraš oduživati."- pokušala sam je odgovoriti od kakve bilo ideje, koja joj je sad rovila po glavi.

-"Ne moram, ali hoću."

-------------------------------------------------------------------- 

-"Ovaj moram ti nešto reći."- sjedile smo na jednom od tri kreveta za koje je Jenn toliko inzistirala da kupi. Probala sam je odgovoriti te ideje, ali ona me čitala, kao otvorenu knjigu. Čak joj nisam ni rekla, što mi se sviđa već je znala. A sve to je objasnila s tim da smo najbolje prijateljice, da naravno da zna što mi se sviđa. I stvarno ne mogu vjerovati da sam i za trenutak pomislila da i postoji mogućnost da je ista kao moja bivša najbolja prijateljica. Ona i Sarah su dva različita svijeta.-"Od tatine smrti imam noćne more. Više ne tako često, svaku noć, ali da znaš što te čeka. Uglavnom ako čuješ kakvo kričanje ili nešto usred noći. THAT'S ME."- tužno me pogledala. Trebala sam jednu osobu, koja bi me mogla razumijeti i mislim da sam je upravo našla. Ali ova moja maska me se još uvijek čvrsto drži i ne dopušta da bi i pred kim izrazila svoje osjećaje.  

-"I još nešto. Ako vidiš kakvu curu sa crvenom kosom i plavim očima. That's me too."-spojila je obrve te ih podigla do maksimuma tako da su joj se na čelu ucrtale dvije crte.

-"Ali ti imaš smeđu kosu i smeđe oči."- malo me počupala za kosu. Kad je shvatila da je prava, jer se ne pomiče, se nasmijala.

-"Ma to se ja prerušim, kad idem raditi u klub. Nosim periku i leće."- po njenom izrazu na licu sam shvatila da ona ne zna ni za bend, a kamoli za mene. Ovo će biti duga noć.

-"Šta si ti neki agent 007?"- opalila se smijati.

-''Nisam, spasila sam život nekom dečku iz poznatog benda i od tad me njihovi fanovi oblijetavaju, tako da se ne iznenadiš.''

-''Aha, spašavaš život, a nisi agent.''- provokativno se nasmijala, a ja se povukla jastuk, koji se nalazio iza mojih leđa te je lagano lupila po glavi.

-''Uglavnom, šef je rekao da smislim način, kako da ih se riješim inače ja letim. I riješila sam ih se tako da sam se riješila sebe. Mislim svog izgleda.''-nastavila sam pričati, dok je ona pokušavala dovesti u red svoju kosu, koju sam ja prije razbućala.

-''Aham, što još ne znam o tebi?''- odvalile smo se smijati.

-''Vođa sam najveće dilerske mafije u Yorku, imam crni pojas u karateju, trenirala sam box, pretukla sam par ljudi..''-počela sam smišljati što još 'ne zna o meni'.

-''Uf, viđam. Polako sa takim mišićima.''- uzela je moju ruku te ju lagano prodrmala, a ona se tresla više od 'nemišića' nego od mišića. Točnije mišiča mislim da ni nemam, jer nikad nisam ništa trenirala. Jedino ako mi je biciklo nabildalo ruke. U šta čisto sumnjam.-''Dobro sad mi sve ispričaj.''- spustila je moju ruku te se umjestila udobnije na jastuke. I ja sam napravila isto što i ona. Kao što sam i očekivala. Ovo će biti duga noć.

-------------------------------------------------------------------------------

~ 1 month later ~

Bosa hodam po nekoj cesti. Mrkla je noć. Samo mi mjesec malo osvjetljava put. Laganim, skoro bezživotnim koracima prilazim jednoj okuki. Nesigurno se okrećem oko sebe, kao da se bojim da će se nešto dogoditi, kao da znam da će se nešto dogoditi. Odjednom se ustavim na sredini puta. Osluškivam zvukove, ali ništa ne čujem. Samo mukla tišina. Nešto me vuče da sidjem preko ograde niz stranu. Bojim se šta ću zateći, ali ipak znatiželja je jača od straha. Prekoračim ogradu i oprezno hodam niz stranu. Odjednom počne padati kiša i ja se okliznem. Poslije nekoliko uspješnih saltova se ustavim pored gorećeg auta. Postalo mi je toliko vruće da sam se odmakla za par metara uspravljajući se ponovo na noge. Onda zagledam nedaleko od auta sjenu trupla. Drhteći dižem svoje ruke i gledam u njih. Bez emocija. Tako ravnodušno. Dignem ih još više u višini očiju i zagledam odsjev vatre iza mene u krvi, koja je sa njih kapala. Hladnokrvno pokušavam obrisati ruke od svoju bolničku haljinu, ali krv nenestaje. Još uvijek je tu. Bez prestanka.

-------------------------------------------------------------------------------------

Heeej piippll :D
Niste ispunili uvjete :(, ali posto mi se dalo pisati danas, sam se odlucila da ipak objavim nastavak. :))
Iduci nastavak sa 5 vote-a i 2 komentara.
Hvala vam sto citate, ly <3