He was my darkness (1. sezona) /z.m./

Chapter 2.

Chapter 2.

Otišla sam na drugi kraj parka, točnije do velikog drveta, kod kojeg sam se ko mala sa tatom igrala špijuna i lovila ga okolo tog starog i debelog hrasta. Trenutno mi je to drvo predstavljalo mjesto, gdje se mogu opustiti, barem nakratko. Sjela sam na zemlju, ispružila noge pred sebe te se sa leđima naslonila nazad na već pomalo hladno drvo. Pogledala sam okolo sebe da bih se uvjerila da nema nikog oko mene. Kad sam shvatila da sam sama, sam počela plakati. Prvi nekoliko suza je sklizalno samo od sebe. Sigurno zato što sam ih zadržavala sve dok nisam došla do tog drveta. Ali onda sam počela nekontrolirano plakati i jecati. Bilo mi je još gore, jer je u onoj mrkloj tišini to bio jedini zvuk, kojeg sam čula. Pokušavala sam sama sebe smiriti, jer na neki način nisam mogla vjerovati da je maska pala i da ja zapravo plačem. Jednom rukom sam prolazila kosu i stiskala svaki pramen kose, kao da bi to moglo odtjerati moju bol, dok sam drugom brisala suze i pokušavala ih ustaviti. Sama sam sebe nervirala, jer sam dopustila da me neko povrijedi i da po prvi put plačem zbog osobe koja to nikako nije zaslužila.

-¸¸Hej, jesi dobro?''-iza mene se čuo promukli, muški glas. Valjda je bio naslonit na drugoj strani tog ogromnog drveta da ga prije nisam vidjela. Čudno kako mene samo jedna rečenica može natjerati da promijenim raspoloženje. Obrisala sam suze i nekako 'dovela' glas u normlano stanje. Nisam željela da me niko vidi slomljenu, kao ni da pomisli da sam osoba koja plače za svaku sitnicu iako je to bio neki stranac, kojeg vjerovatno neću više ni vidjeti.

-¸¸Jesam, dobro sam.''-progovorila sam sa normalnim glasom, kao i da nisam plakala i sa tim i samu sebe na neki način iznenadila. Šta sam drugo mogla očekivati? Ipak ja sam majstor u pretvaranju. Nikad nisam plakala, što je možda čudno, jer je nekako osobina čovjeka da plačeš, ali ja sam imala druge načine da izrazim svoje emocije, a to je sa crtanjem. Crtanje je pomagalo, ali ipak ne nešto previše, jer sam bila tužna, ali to sam barem znala vješto prekriti.

-¸¸Jesi li ti dobro?''-pitala sam ga, kad sam shvatila da sigurno i on ima razlog da u po noći sjedi u mraku. Na moje pitanje je slijedio jedan duboku udah kao da bi se riješio sveg tereta na leđima.

-¸¸Nisam dobro, kao ni ti.''-zatim je uslijedilo neko šuškanje te par teških koraka nakon kojih sam vidjela da neka sjena sjeda pored mene. Sjedili smo rame uz rame, sa ispruženim nogama na travi te nasloniti na drvo. Oboje smo gledali pred sebe, na neki način ne želeći prekinuti nastalu tišinu, jer smo bili zarobljeni u svojim mislima, ali smo na neki način i htjeli da ta druga osoba započne razgovor. Shvatila sam da je bolje da ja započnem taj razgovor, jer ne znam kako bih se odazvala na njegova pitanja i podpitanja o meni.

-¸¸I šta je bilo?''-nesigurno sam upitala skrećući pogled sa svojih inače bijelih sad već crnih starki na njega, dok je on samo nastavio gledati negdje u daljinu.

-¸¸Odbila me.''-započeo je i dalje buljeći u neku zgradu sa upalitima svjetlima, koja se nalazila odmah do parka.-¸¸Prva cura što me odbila.''-nastavio je nakon kraće pauze. Samo sam rahlo poklimala glavom te vratila pogled na svoje starke. Eh kad bih i ja imala takve probleme. Prva cura što ga odbije pa sjedi zamišljen u mraku. To me je i navelo na jednu misao. Što ako je ta cura bila prva koja mu je nešto značila. -¸¸Ti?''-osjetila sam da je okrenuo glavu prema meni,a ja sam pogled spustila na pod, jer sam se bojala da bi mogao primjetiti suze u mojim očima, ako gledam u starke. Još dobro da nema ulični svjetiljki u parku, jer ne želim da me iko vidi ovakvu, slomljenu. Pa čak ni ja sebe trenutno ne bih htjela pogledati.

-¸¸Prekinula sam sa momkom nakon dvije godine.''-glas mi je počeo podrhtavati. Izgleda kao da moja maska nije dovoljno jaka da izdrži pored tajanstvenog stranca. Kao da mi ta maska pred njim ne dozvoljava da bih se pretvarala. -¸¸Prevario me sa najboljom prijateljicom.''-podrugljivo sam se osmijehnula na ovo 'najbolja prijateljica', jer sam shvatila koliko sam im slijepo vjerovala. Pitam se da li je to ikad bila ili je sve bilo jedna velika laž? Koliko ta njihova 'veza' traje? Odkad prave budalu od mene? Samo je pokimao glavom, dok sam još uvijek osjetila njegov pogled na sebi. -¸¸Znaš nikad nisam vjerovala u ono da se najbolje povjeriti strancu...''-pogledala sam ga u oči i vidjela koliko su se svjetlile u mraku. Vjerovatno zbog onih svjetala na udaljenoj zgradi. -¸¸Ali sad polako počinjem.''-spustila sam pogled da ne bi on zbog onih istih svjetala, koja su dopirala sa zgrade, vidio moje oči ispunjene suzama.

-¸¸I ja.''-naslonio je glavu nazad -¸¸Znaš mislim da mi se ta cura sviđa, ono pravo, pravo sviđa.''-na neki način mu je uspilo da me malo nasmije i u ovakvom trenutku, jer je izgledao pomalo smiješan onako pokušavajući da mi objasni. -¸¸Možda čak i više od sviđa.''-nervozno je uzdahnuo kao da je bio iznenađen vlastitim riječima.

-¸¸Pa bori se za nju.''-pokušavala sam ga ohrabriti, dok sam u ovoj izgovoritoj rečenici ubistvu našla Deana. Eh kad bi se on borio za mene. Ali zašto bi se uopšte borio, kad sam mu ja sad niko i ništa. Sad sam samo neka cura sa kojom se bočio dvije godine, sve dok nije upoznao njenu najbolju prijateljicu i zaljubio se u nju. Zaljubio?

-¸¸Easy to say, hard to do.''-nakon ovoga je nastala tišina, jer ja nisam znala kako ga ohrabriti. Ali kako bih mogla nekom pomoći u njegovim ljubavnim problemima, kad ne mogu ni samoj sebi? -¸¸Ni imena joj ne znam.''-nervozno je prošao rukom preko glave, dok sam ja pokušavala prekriti iznenađen pogled, jer predpostavljam da mu ne treba još neko ko će ga osuđivati ili mučiti sa raznim pitanjima.

-¸¸Pa odkud je znaš onda?''-sad me nekako povukao u tu svoju priču, što sam na neki način i htjela, jer mi je bilo lakše razmišljati o njemu i njegovim problemima nego o vlasitim.

-¸¸Sreo sam je u kafiću.''skrenuo je pogled na mene, dok sam ga ja još u istom trenutku spustala.-¸¸Što se ti ne boriš za svog momka?''-skrenuo je temu na mene sa najgorim mogućim pitanjem. Iskreno to pitanje sam i ja sebi postavila već nekoliko puta na putu ovamo, ali sam shvatila da to nema nikakvog cilja i da bi od početka 'borbe' bila osuđena na ponizivanje.

-¸¸Ja nisam takva osoba. Ako me povrijediš, nikad se neću boriti za tebe ili pokazati kakve emocije, već ću te natjerati da shvatiš što si izgubio.''-tek na kraju sam shvatila da sam se možda i malo previše unijela u taj 'govor', pa sam vratila glas nazad iz onog pomalo bijesnog u normalnog. -¸¸Znaš ti si prvi što me je vidio da plačem.''-ne znam ni zašto sam mu to priznala, ali je to izazvalo mali smiješak na mom licu, kao i to da sam se prvi put odkako pričamo osigurila da ga pogledam u oči. Njihova iskrivost bi me skoro natjerala da ne odvajam pogleda od njih, ali sam se uspjela malo sabrati. -¸¸Moram da idem.''-kad sam to rekla sam ubistvu shvatila, kako bi mama mogla pokrenuti grad, jer je već jako kasno, a mene nema. Polako sam ustala, pomažući si sa jednom rukom koju sam naslonila na drvo. Trenutno sam se osjećala ko neka baba, koja je cijeli život provela u krevetu.

-¸¸I ja kasno je.''-i on je ustao na isti način, kao i ja. Izgleda nas je sami razgovor toliko izmorio.-¸¸Evo ti moj broj.''-izvukao je ruku iz džepa te mi dao nekakav listić. -¸¸Pa me nazovi, ako trebadneš kakav razgovor.''-malo se nasmiješio. To sam svatila po pari, koja mu je izašla iz usta. Tek tad sam shvatila da ovo baš i nije jedna od onih topliji noći u Yorku.

-¸¸Evo i tebi moj.''-uzela sam papirić iz džepa. Znam da je čudno, ali ja uvijek imam par listića sa svojim brojem u džepu, a kao što sam i vidjela i on. Ta činjenica me pomalo nasmijala, jer imam sa tim strancem još nešto zajedničko osim ljubavnih problema.

-¸¸Hvala ti.''-uzeo je moj listić za ruke te me iznenadio sa zagrljajem. Opet sam osjetila isti onaj miris od danas, kad sam zagrlila Zacka i koji me toliko opio, kao što me i trenutno opija sa svakim udihom kisika. Zar svi upotrebljavaju isti parfem? Je li mozda neki magicni da te osoba koju volis isto zavoli? Hah. Ako postoji i zenska verzija rado bih ga narucila.

-¸¸Hvala, i tebi.''-izvukla sam se iz zagrljaja te ga još jednom pogledala u oči te napola nesvjesno uhvatila za ruke. -¸¸Bori se za nju, nemoj joj dopustiti da ode od tebe, ako ti se toliko sviđa. Znam da joj ni imena ne znaš, ali šta znaš možda vas sudbina tek planira.''-nasmiješila sam se preko volje i pustila njegove ruke. Već sam se htjela okrenuti te nastaviti svoj put prema autu, ali me je iznenadio sa još jednim zagrljajom. Držao je svoje ruke na mojim leđima, dok sam ja svoje stavila oko njeogovg vrata. Ko bi nas vidio, bi pomislio da smo i više od prijatelja i ne samo dva stranca koja su se igrom slučaja srela te pomogla jedno drugom u teškom trenutku.

-¸¸Hoću, a ti zaboravi tu budalu i dokaži mu šta je izgubio.''-oboje smo se nasmijali na naše riječi ohrabrenja te se razdvojili. Samo sam pokimala glavom, jer nisam bila sigurna hoću li uspjeti u svojoj namjeri te nastavila koračati u suprotnoj smjeri od njega. Ustavila sam se kod one klupice te sjela na nju. Shvatila sam da mi se ne da pješačiti preko pola Yorka da dođem do auta pa sam nazvala tatu da dođe po mene.

 Evo ga, i drugi dijel. Izvinjavam se na gramatickim greskama. Nadam se da je prica dobra i da se vam dopada. Jedino sto mogu reci je da pravi zapleti tek dolaze.