He was my darkness (1. sezona) /z.m./

Chapter 24.

Chapter 24.

~One week later~

Svako treba neko mjesto, gdje može razmisliti o svemu i prepustiti se svojim mislima da ga odnesu negdje daleko. U Yorku je to mjesto bilo u parku pored velikog drveta. A tu nema nijednog tako posebnog drveta, koje bi mi privuklo pažnju. Koje bi me vraćalo nazad u prošlost zajedno sa slikama, kako se sa tatom igramo špijuna, kako pokaziva najsigurniji i najlakši način za penjanje male curice gore.

Kad sam dostigla cilj, bi uvijek imao blistavi sjaj, koji je predstavljao ponos u tim plavim očima. Iste plave oči, kao u jedne osobe, kojoj sam slučajno spasila život. Mislim da sam to napravila, jer sam bila u tom stanju, umorna, nenaspavana, razočarana.. Možda sam tražila način kako umrjeti, ali nikad nisam imala dovoljno hrabrosti da bih napravila takvo nešto. I onda mi se ukazala plemenita prilika. Sigurna sam da neću nikad ni požaliti zbog toga. Naravno da neću, jer onda ne bih imala priliku upoznati tako divnu osobu, koja je došla u paketu sa još par njih.

Ali ono što nijedno od njih nikad neće saznati je to, da su oni meni zapravo spasili život. Svi su doprinijeli k tomu, ali mislim da najviše dugujem plavookom dečku. Valjda zato nekad i osjetim potrebu da napišem poruku. Nikakav roman. Samo 'Hej, kako si?'. Čudna neka povezanost, zar ne?

Pošto u Londonu nije bilo nijednog posebnog drveta, sam se odlučila za nešto drukčije. Vožnja na krovu crvenog autobusa, dok ti kosa vijori u vjetru. Neprecjenljivo.

Napraviti ću ono što i inače. Rutina. Sjesti na prvi autobus, koji naiđe i kružiti sa njim po nepoznatim ulicama Londona, dok opet ne dođem na isto mjesto, a onda slijedi vraćanje u realnost.

Promatrala sam ljude na suprotnoj strani ulice, dok je žena pored mene pokušavala utišati dijete, koje je uporno plakalo. Iako sam ih čula i vrisku djeteta i mamin molečljivi glas, me nikako nisu mogli odvratiti od promatranja dvije osobe. Pažnju mi je privukla vriska, koja je svakim trenutkom postala glasnija, okrutnija. Pretvarala se u svađu i puno izgovorenih riječi, koje predpostavljam nisu bile baš lijepe za čuti glede na izraze na licima ljudi, koji su prolazili pored te dvije cure.

Jedna od njih mi se činila toliko poznata. Barem njen zabrinuti pogled, koji je bio velika suprotnost njenom ljutom izrazu lica.

-"Šta hoćeš od mene?"- Toliko jako je zakričala da sam je mogla čuti unatoč velikom prometu. U tom trenutku je druga crvenokosa djevojka napravila dva koraka naprijed. Na što se prva uplašeno odmakla stvarajući još veću udaljenost između njih.

-"Dobro ti znaš šta!!"- Zaderala se iz petnih žila, očitno iznervirana umicanjem crnokse cure. Ne bi me čudilo da je ostala bez glasa. Zauzela je borbeni stav križajući ruke na prsima i s tem stvarajući izgled opasne mafijašice, koja bi svakog trenutka mogla uperiti pištolj prema prvoj djevojci. A njen izgled u namjerno izderanim i širokim hlačama te u kožnoj crnoj jakni je samo dopunjavao negativno mišljenje koje sam imala o njoj.

-"Neću to napraviti!"- Sad je prva djevojka iznerviranim koracima smanjila udaljenost između njih. Iako joj se skoro unijela u facu nije smanjivala tona glasa, dok je kroz zube izgovarala par psovki. Obučena u ljetnu haljinicu je izgledala nevino. Prava suprotnost od opasne djevojke ispred nje. Šta bi uopšte ta 'mafijašica' mogla tražiti od nje da napravi?

Dalje su razgovor vodile u tišem tonu. Svejedno vjerujem da su drugi itekako čuli taj razgovor. Zašto se uopšte miješam, slušam tuđe probleme? Moja znatiželja je ponekad prevelika i sigurna sam da će me jednom ubiti.

'Mafijašica' je rukom pokazala preko svog vrata. Uplašeni izraz lica na crnokosoj curi se povećavao. Nije reagirala, dok je mafijašica krenula prema njoj sa brzim koracima.