He was my darkness (1. sezona) /z.m./

Chapter 12.

Chapter 12.

Već pola filma pokušavam uhvatiti pravo vrijeme da pitam mamu to jako važno pitanje. Što mi već nekoliko dana neda mira. Ali nikako da počnem. Možda zato što ni sama nisam htjela znati kakav je taj odgovor. Jer imam predosjećaj da mi se ne bi svidio. Mama je prošla kroz vrata te se uputila prema nama.-"Mama jesi li dobro? Zadnje vrijeme si malo cudna."-upitala sam smedjokosu ženu srednjih godina. Ona je skrenula pogled sa filma, kojeg smo do sad sve tri gledale te me pogledala sa smedjim očima. Istog trenutka sam u njima prepoznala tugu i shvatila da nešto ne valja.

-"Jesam, samo sam htjela vas mlade malo pustiti same."-osmijehnula se, ali to nije bio onaj njen predivni osmjeh već jedan izvještačeni. Sad sigurno znam da talent glume osjećaja nisam naslijedila od nje. Nju sam čitala kao otvorenu knjigu. -"Bez bakice."-ponovo se osmijehnula te me lagano zakačila laktom. A njen pogled se postepeno sve više caklio i najavljivao suze, za koje sam samo čekala trenutak, kad će se skotrljati iz kuta njenih očiju.

-"Mama nije to. Govori šta ti je."-tihim glasom je rekla Eli. I u tom trenutku su se one suze odvalile i brzo preletjele niz njeno blijedo lice.

-"Ja.. Bolesna sam.. Imam rak."-Eli ju je povukla u zagrljaj, kojem sam se i ja pridružila nakon što me mama povukla k njima. Što reći? Nikad nisam znala kad trebam nekog zagrliti, uvijek stojim sa strane. Sakrivam osjećaje i smišljam planove kako riješiti probleme. A trenutno mi se po glavi motala samo jedna misao. Nikako neću dopustiti da izgubim i mamu. Izvukla sam se iz njihovog zagrljaja.

-"Mama, što nam nisi prije rekla. Odkad znaš?"

-"Od onog dana, kad si ti završila u bolnici."-jedva je izgovorila gutajući nekolike suze.

-"Koliko košta operacija?"-upitala je Eli.

-"50.000€."-ovaj put je rekla mama nekoliko smireno. A ja sam stavila ruku na glavu. Šta ćemo sad napraviti? To je previše..

-"Dobro prodati ćemo kuću i preseliti se."-Eli je ispalila ko iz topa, na što sam ja snażno odkimala glavom.

-"Ne!"-vrisalna sam, a nato dovela glas u normalu. Opominjući sebe da se kontroliram. Ne želim ih još više rasplakati sa svojim ponašanjem ili da bi pomislile da ih ne volim. Volim, samo ja toga ne znam pokazati. -"Ova kuća. Ona je jedino što je ostalo od tate. Ovdje smo odrasli. Najljepše uspomene su ovdje. Ne smijemo to izgubiti."

-"Ali.."-Eli se usprotivila premještajući se na kauču.

-"Eli ništa ali!"-ponovo sam povisila ton. I već idućeg trenutka požalila zbog toga. Jer se Eli sad još više rasplakala. -"Izvini Eli."-ona je samo pokimala glavu sa zatvorenim očima.-"Neću dopustiti da se mami išta dogodi. Učinit ću sve. Ne znam, radit ću, neću ići u školu. Sve. Ali ova kuća ostaje naša."

-"Eli, upravu je. Ima još načina."

-"Ali mama..."-ponovo se usprotivila, a zatim ispružila svoje duge ruke prema mami.

-"Ššš sve će biti u redu."-nježno je rekla mama. Ali Eli to izgleda nije ubijedilo. Samo je počela još glasnije plakati ispuštajući jecaje. 

Iskreno ni ja nisam vjerovala da će sve biti u redu. Jer svaki put, kad sam to pomislila, je postalo samo još gore.

-----------------------

-"Halo?"-javio se meni nepoznati glas na telefon.

-"Niall?"-sišla sam sa prozora sa kojeg sam opazovala sretnu obitelj, koja se ganjala oko stola. Trenutno nisam bila dovoljno jaka da se podsjećam na prošlost. Stoga sam otišla do kreveta.

-"Ne, Zayn je."-isti glas mi je odgovorio. Njegov glas je totalno drukčije zvučao preko telefona nego uživo.

-"Aha. Htjela sam pričati sa Niallom, ali mogu i sa tobom."-glas mi je već lagano drhtao. I nisam sigurna da li je bio razlog on ili cijela ova situacija i to da se pred njim jednostavno ne mogu pretvarati da je sve dobro.