Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Kratak sastav #4
Razgovor umjetnika i naučnika
Umjetnik posmatra i divi se.
- Ala je lijep ovaj cvijet! Kako se pravo i ponosito drži u kandžama nemilosrdne prirode! Ne može da se pomjera, korijenom je vezana za zemljicu; nije ovoj ljepotici, nažalost, omogućeno da posjećuje druge i još ljepše prostore; ne može da leti kao ptica, niti da se brani kao lav, već, krhka i nježna, mora da se nada najboljem, milosti i nemilosti života. A uprkos svemu, ostaje ponosita, slatka i vedra! Njena jarka, fluorescentna boja miluje moje oči, a divan miris hipnotiše misli i odnosi me u nove, unutrašnje neistražene svijetove. Daje mi neku neobičnu radost, ne znam odakle samo dolazi to osjećanje. Daje mi nesebično svoju draž, kao što i nemirnim pčelama daje nektar. O, svemogući Tvorče, tvoja uzvišena kreativnost je neprikosnovena!
- Da, veličanstveni primjerak roda Viola. Divno izgleda, zar ne? - upade u monolog umjetnika i mirno sjede kraj njega stariji gospodin, gledajući u cvijet.
- Izvinjavam se, ali ko ste Vi? I veličanstveni primjerak čega?
- Samo još jedna ličnost koja je odlučila da se posveti analizi kreacija prirode. Majka Priroda je zaista neiscrpan izvor enigmi i estetskog zadovoljstva. Ponoviću: ovo što upravo gledaš, mladiću, jeste biljka koja pripada rodu Viola, ali, ako ostavimo latinski po strani, poznatija je u našem jeziku kao ljubičica, zbog, kao što i sam možeš da pretpostaviš, njene karakteristične boje.
- Ali čemu taj bespotrebni latinski naziv? Zašto ne samo ljubičica? - upita smjelo umjetnik.
- S obzirom na zapanjujuću brojnost i raznovrsnost živih bića na planeti Zemlji, neophodno je da se znanje o svim tvorevinama svrsta u određene skupove, ukoliko želimo da lakše proučimo raznolikost koja se nalazi pred nama. Tu taksonomija stupa na scenu. Tako je i čuveni Imanuel Kant rekao da je priroda ljudskog uma da organizuje stvari u manje cjeline, jer je to najefikasniji način za napredak i proširenje naših vidika. Sasvim logično: kad učiš neku lekciju, podijelićeš je u manje paragrafe, jer su to lakši zalogaji za tvoj mozak. Pored toga, riječ ljubičica, sama po sebi, asocira na svašta. Previše je opširan izraz. Da vidiš neku drugu biljku koja ima ljubičastu boju, da li bi odmah pomislio da je ljubičica? Naravno da ne, jer je veoma moguće da je to neka biljka sa suštinski drugačijim osobinama, uprkos tome što ima istu boju. Zato je neophodno sa naučnog staništa to razgledati i onda izvršiti kategorizaciju živih bića.
- Mislim da Ste u pravu. Ali, opet, oprostite na mojoj upadnosti, takođe smatram da nauka ima jedan osnovni problem: ona nemilosrdno skida svako značenje iz onog što proučava, ono postaje samo predmet, predmet vašeg posmatranja, i ništa više. Tako će i ovaj cvijet biti samo latinska riječ i zbir kako i spoljašnjih, tako i onih unutrašnjih, fizioloških osobina. Često stičem utisak da vi, naučnici, živite u svijetu objektivnih termina, ali toliko objektivnih, pod striktnošću realnosti, da ne ostaje uopšte mjesta za hranjenje ljudske duše. Kao da je jedini cilj života svako parče naše planete analizirati do njene srži. Ali, ima li u tome uživanja i smislenosti? Da li to može donijeti zadovoljstvo? Ako čovjek zna apsolutno sve, vjerovatno će očaj i depresija ući u njegovo srce, jer, u tom slučaju, neće imati više šta da proučava; i nakon toga, u njegovim mislima postavljaće se glavno pitanje: kuda sad dalje? Do tada je način za ubijanje vremena pronalazio u naučnim radovima, ali šta onda? Zašto se ne bismo prosto zahvalili Bogu na onome što je sad pred nama, u ovakvom obliku kakvom jeste, odnosno u formi u kojoj naš mozak to opaža?
