Zbirka misli

36

Naši umovi su poput neispisanih knjiga u koje se mogu nesvjesno ili svjesno zapisati svakakve činjenice, sjećanja, nadanja, kao i najintimnije želje i ljudski nagoni. Ono što je upisano običnom olovkom, kao rezultat najslabije reakcije na nešto što nam život pruži, brzo će izblijediti i iščeznuti iz naših misli; ono što je upisano hemijskom, u obliku događaja koji nam znače, i koji su nas naučili poukama i životnim teškoćama, ostaće dugo vremena u nama, ako ne i do kraja života, sem ako ne upotrijebimo korektor zaborava; i, konačno, ono što je ugravirano šestarom u papir te knjige, kao posljedica teških trauma, nesreća, ili čak i nevjerovatnih uspjeha, ostaće, bez obzira na sve, na tom papiru, sve dok priroda ne odluči da zaustavi kucanje naših srca, i pocijepa neminovno taj papir. Zato je veoma bitno šta zapišemo, ispišemo, i obrišemo sa tog papira, jer će naši nasljednici i drugi zainteresovani prolaznici naići na svom životnom putu na djeliće papira i stranica iz naše životne sveske, i, ako budu imali dovoljno volje, sastaviti sve te papiriće lijepkom intelekta u jednu cjelinu, razaznajući čitavu sliku našeg življenja, i nalazeći pouke koje smo mi u njih ubacili prije našeg kraja. Zato treba da se potrudimo da ubacimo što više ispravnih stvari, izbjegavajući one lošije. Ali, opet, da nema ružnih škrabotina, ne bismo ni mogli da naučimo iz naših grešaka. Tako da, najbitniji su kraj i završni paragrafi. Da li je taj čovjek učio i naučio životne istine iz svojih povremenih brzopletosti i nepromišljenosti, što je stvaralo glupave greške? Važno je da ljudi nauče ispravne stvari čitajući našu knjigu, a posebno djeca, unuci, praunuci, i mnogo dalji potomci, a možda i ljudi iz širih krugova.