Zbirka misli

42

Mnogo je više ispunjavajuće kada je čovjek zaokupiran nekim radom, nego kada besposličari i ljenčari čitav dan, ne postižući time ništa. Rad je mnogo bolji od nerada. Dok ne radi ništa, čovjeka mogu da preuzmu svakakve slutnje i jadi koje su nastale iz njegovih razmišljanja, a te misli postaju najviše razorne kad čovjek ne radi ništa.

Tokom rada, svi strahovi, svaka slutnja, i sve stvari koje izjedaju našu dušu prosto gube svoju prvobitnu snagu zbog koncentracije i energije uloženih u rad. Fokusirani smo samo na ono što radimo, stoga je sasvim prirodno da ljudsko biće gubi polagano misli o svakodnevnim brigama koje bi ga mučile da samo sjedi i gricka nokte. Kao i u meditaciji. Misli se postepeno smiruju, sve dok ne postanu mirno more, jer se čovjek tada koncentriše na jednu mentalnu sliku, ili na svoje disanje (tehnike meditacije su različite). Tako isto važi i za rad, samo što u radu nećemo da umirimo naše more potpuno, nego ga prosto usmjeravamo u pravcu uspješnog rada i dobrih rezultata u onome što nas je zaokupilo, ne obraćajući toliko pažnju na ono što je oko nas. 

Može se ovaj mentalni princip primijeniti i za sport, i za školu. 

Za sport, zamislite, recimo, da ste profesionalni sportista i igrate u finalu nekog šampionata (nebitno u kojem sportu, fantazirajte o onome što najviše volite). Mukotrpno ste trenirali, uložili mnogo znoja i energije, ali odjednom kada izlazite na teren, i bivate posmatrani od strane mnogobrojne publike koja željno iščekuje meč, nervoza vas počne hvatati. Strahovi počinju da izranjaju iz dubina vašeg uma u vašu svjesnost. Bojite se gubitka, da ćete razočarati vaše najmilije, blama i sramote; crne misli prosto iskaču kao delfini koji izvode salto i trikove u vazduhu.
Ali, kada fizička kretnja i žar igre započne, vaš um se prirodno počne koncentrisati samo na igru i na loptu, kao i na vaše saigrače i protivnike (u zavisnosti da li ste izabrali individualni ili timski sport da zamišljate). Više vam ne klecaju noge, ne drhte ruke, nego samopouzdanje i vještina koji su stečeni tokom teških treninga počinju da vas preuzimaju. I ne mislite više ni o čemu drugom sem o trenutnoj situaciji u igri.

Tako isto slično se može reći i za školu. Završni kontrolni iz nekog predmeta, godišnja sistematizacija. Redovno ste učili, prespavali ste fino ono naučeno, i osjećate da ste spremni da uradite taj kontrolni. Dođete u školu, prođe prvih par časova koji su nebitni, i onda mali odmor pred čas u kojem ćete da radite taj test. To iščekivanje, to stajanje u mjestu ne radeći ništa počne prosto da ubija čovjeka psihički (Naravno, sve ovo zavisi i od vaših ambicija). Pritisak je ogroman, jer od toga vam zavisi i konačna ocjena. Dlanovi kreću da se znoje, osjećate kao da vas svo znanje napušta, i da ne znate ni one elementarne stvari i definicije.
Ali kada dobijete papir ispred sebe, uzmete olovku u ruke i počnete da popunjavate jedan po jedan odgovor na svako pitanje, polako ali sigurno, ta nervoza polako nestaje u zaborav. Um se, kao i u primjeru sporta, koncentriše samo na ono čime je zaokupiran u datom momentu. Loše misli nestaju. Čovjek se smiruje.

I to je prava ljepota i moć rada, po mom mišljenju. Rad je mnogo bolji od nerada. Učinite nešto, izgubite se u onome što volite da radite, pa bilo to da je neki slobodan hobi, ili obaveza koju morate da ispunite za školu. Pored mentalnog zadovoljstva (ili prosto koncentracije i gubitak crnih misli, ako ne čisto zadovoljstvo), uradićete i nešto produktivno.

Ljudski um je poput majmuna koji stalno skače sa drveta na drvo, tražeći nešto da se umiri, nešto čime će se zadovoljiti. Dajte mu bananu (rad), i taj majmun će se smiriti, a jadne grane više neće morati da trpe hiperaktivno skakanje.