Zbirka misli

71

Velika tragedija:

Ljudi krenu hrabro u svoj pohod da poboljšaju ovaj svijet uz pomoć svojih darova, da ga učine ljepšim mjestom za življenje. Talenat im pomogne da usavrše svoj rad i poprave svoje greške.
Ostatak društva onda primjeti takve posebnosti u tim bićima i posveti svu svoju pažnju na njihove dalje korake, željeći da i dalje uživaju u njihovim djelima, jer su očigledno nešto izvan prosječnosti, nešto što ima potencijal da uđe u istorijske knjige.
Međutim, kada se popularnost jednom okusi, čovjek postaje zavisan od nje i želi još više, postaje još gladniji za primjećenošću, vapi da bude centar pažnje jer u tome zadovoljava svoje pretežno sebične potrebe. Takvi gube pogled na svoju konačnu zvijezdu, na svoj ultimativni cilj i kreću putem tame, putem finansijskog i komercijalnog zadovoljenja, misleći da će tako ostaviti neki pečat.

Istina, ostaviće pečat, biće popularni i poznati u svijetu, ali takvi umjetnici ne mogu, niti će moći ikada da izvrše neke veće promjene u društvu, jer neprestano kopkaju u jednom mjestu da bi udovoljili publici koja nema daleku viziju kao i sam umjetnik. Vizija se gubi, fokusiraju se na nebitne stvari, a temeljne promjene, poboljšanja, napredak i revolucija u njihovom radu postaju nemoguće misije. Urođeni darovi plaču u njima, kao da su zarobljeni, jer nikada neće biti iskorišćeni na pravi način.