Zbirka misli

181

Čudnovato magnovenje, poput novog nivoa svijesti.

Kad sam tek počinjao sa košarkom, noseći loptu u rukama, išao sam uzbuđeno kroz stražnji ulaz koji direktno vodi prema tri velika košarkaška terena u skoro izgrađenoj školi u gradu, gdje sam tada prvi put kročio. Odmah sam opazio da je jedan koš bio slobodan, dok su ostali bili ispunjeni grajom i uzvicima onih koji su svu svoju snagu ulagali u nadmetanje na basketu, što me je još više motivisalo da zauzmem to slobodno mjesto i započnem svoj trening.

Teren ka kojem sam koračao bio je najudaljeniji od tog ulaza, odmah pored visoke školske zgrade, a odatle sam imao savršen pogled na ostale terene. Stao sam na liniju za slobodna bacanja na koš koji u tom trenutku zauzeh; pogledah nakratko na obruč sa metalnom mrežicom, pa onda bacih pogled na cjelokupno igralište.
Odjednom sam dobio osjećaj skladnog zajedništva, i da sam ja, kao njen član, neophodan i poželjan dio te zajednice, organizma čija svaka ćelija uživa u bezbrižnoj igri, trčanju i znojenju. Ispravno postavljeni obruči, moderne metalne mrežice, ogroman prostor, jasno ocrtane bijele linije na asfaltu, mnogobrojne klupice pored terena; sve mi je to izgledalo kao neko božanstveno mjesto poput raja, gdje vlada neuništiva ravnoteža svih njenih dijelova i gdje se čovjek potpuno gubi u sadašnjosti; tj. gdje ništa sem košarke nije više bitno.
Onda se munjevito u meni pojaviše slike ljudi, posebno djece, kako leže u unutrašnjosti, u zagušljivim kućama gledajući televizor ili hrčući na kauču, jer navodno nemaju šta pametnije da rade. Zbog tih slika žmarci su me prošli, popraćeni sažaljenjem prema tim osobama, ne zato što pogrešno provode skupocjene sekunde svojih života, već zato što nisu imali priliku u tom momentu da okuse euforiju koju sam ja tada doživljavao.
Trgnuo sam se iz tog magnovenja i napravio svoj prvi dvokorak.

Dan danas ne dobijam pomenut osjećaj idealnog zajedništva u istom intezitetu kao i ranije, veoma moguće zbog činjenice da je ono bilo moje prvo iskustvo i da sam se navikao na takvo okruženje, ali i dalje me neka hladnoća uhvati u tijelu kad samo pomislim kako onim osobama neproduktivno kaplju sekunde života, ne pomišljajući uopšte na to da će one neminovno prestati da kaplju jednog dana.

Ali, pri toj pomisli, ja samo započnem igru i izgubim se u divnoj sadašnjosti, gdje ništa sem košarke nije više bitno.