Zbirka misli

132

Sve što vidimo oko nas, sve ljude, događaje, dobro, zlo, prijatelje, neprijatelje; sve je to samo naša perspektiva, rezultat naših vidika i stavova uobličenih većim dijelom od strane društva. U suštini, takve podjele u životu ne postoje. Postale su ono što jesu nakon što se naš pogled na svijet potpuno kristalizovao nakon određenog vremena. Problem je činjenica da kristalizovanje obično biva pod uticajem većih autoriteta, zarobljena u njihovim interesima. 

Tek kad se čovjek izdvoji iz grupe i krene u pohod na svoj cilj, biće ono što zaista jeste, očišćen od svih nepotrebnih sumnji, strahova, predrasuda i stereotipa, a ispunjen strašću i ljubavlju prema onome što radi. 

Ali zašto prema cilju? Zašto treba imati nešto prema čemu će da se kreće?
Da neka osoba nema cilj, onda bi bila poput broda koji besciljno i bezvoljno plovi kroz okean, čekajući svoj konačan potop. Sa takvim brodom svako može da čini šta mu je volja, a talasi će sa zadovoljstvom da šalju nemilosrdne valove i poigravati se sa njim prije smrti - odnosno, bez cilja i želje da razvije sebe u svakom aspektu, čovjek biva marioneta okoline.